Pročitate ponekad neku pjesmu i vašu dušu ispuni glazba. Nosi vas, njiše, zanosi, miluje, a vama nije jasno od kuda ona dolazi.

Donose vam je razne pjesničke govorne figure od kojih je jedna posebna; aliteracija.

Ona voli pjesmu, ali zna da pjesnik u trenutku stvaranja o njoj ne misli svjesno. Zato mu se spontano nameće, ulazi u um, ušulja u stih svjesna svoje moći i ljepote.

I tako neopažena odjednom postaje kraljica pjesme, zazvuči melodijom, daruje stihu glazbu, harmoniju i zvukovno značenje.

Postaje predmet izučavanja onih teoretičara koji znatiželjni i zadivljeni nastoje otkriti zbog čega stihovi nekih pjesnika stvaraju simfoniju, a stihovi drugih ostaju nijemi.

Kada je Antun Gustav Matoš pisao svoju posljednju pjesmu Notturno, dok je ležao na posljednjoj životnoj postaji čekajući vlak da ga odvede u nepojmljivo, sigurno nije mislio na aliteraciju, njezinu glazbu koju je stvarala sibilantom „s“

Notturno

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Riječi imaju svoje zvukovne elemente, svoje note, glasove, a ti glasovi nose u sebi neko podsvjesno, intuitivno, emotivno značenje koje je u uskoj vezi s njihovim notnim zapisom, s njihovom zvukovnom realizacijom.
Kakvu glazbu svira glas „s“ u Matoševom Notturnu?
Fonetičari su izmjerili da je taj glas najviši ljudski glas. Iza njega nastupaju samo vibracije koje se gube u potpunom muku. Nastupa tišina.
Glas „s“ je zadnji zvuk života, izdisaj, smiraj, san, smrt. Psssst. Ulazimo u nečujno.

I tako, njišući se na glazbi glasa „s“ odlazi pjesnik u svjetlosne visine jer glas „s“ je ujedno i najsvjetliji glas. Odlazi pjesnik tiho, suptilno, na glazbi svojih stihova, onako kako dolikuje esteti Matoševog formata.

Na kraju valja reći da simboliku glasa ne valja shvatiti kao značajku izoliranog glasa, nego ju uvijek treba tumačiti u njezinom kontekstu, odnosno u cjelovitosti teksta.

Aliteracija nema  dodirnih točaka niti s tautogramskim pjesničkim igrama koje u svrhu zabave ili stilske vježbe autor provodi  svjesno i namjerno.

 Marija Juračić