Hodam,
poznato- nepoznatim gradom
teška ,umorna koraka,
glavu nebu uzdigla
pitam oblake, lutalice nebeske
stanuje li još uvijek tu
onaj što je sreću kovao zvijezdama
i proljeća sijao trčeći parkovima.
Živ li je još u ovom gradu
onaj, što praporaca zvon
smijehom je ulicama prosipao,
pticama u gnijezdima poljupce slao
i osmijehe na lica mamio.

Nakon mnogo godina
još isti je grad,ista ulica
magle sa sjetom se vuku,
porušena gnijezda ptica
u pustim zapuštenim parkovima,
ne, tu ipak ne stanuje on
u ovoj ulici ,u ovom gradu
punom nepoznatih lica
a ni jednog osmjeha.
Teret godina promijenio je
boju naočala.