Može vam se rasprava o grafičkom obliku pjesme učiniti nevažnom, ali ako hodamo osjetljivim područjem poezije, ona ima svoje opravdanje. Objavljena pjesma je dar čitatelju i ne možemo je jednostavno baciti pred njega kao napoj pred svinju. Pjesmu koja je pisana stihom prepoznajemo kao pjesmu, a da je nismo niti počeli čitati.

Kada vidimo stihove poredane jednog ispod drugog, očekujemo pjesmu i želimo tog trenutka dobiti pjesmu. A dogodi nam se da pjesme nema. Tražimo njezine tragove, ona stoji pred nama, ali je nema. Iako tekst koji smo pročitali nije loš, osjećamo se prevareni i razočarani. Što se je dogodilo? Trgovačkim rječnikom rečeno; prodali su nam krivi proizvod. Dobili smo nešto što nismo tražili, dobili smo prozu odjevenu u neprikladnu haljinu stiha.Da je ona, ta proza bila prezentirana u obliku proze, izostalo bi razočaranje, mi bismo bili spremni prihvatiti prozu jer smo prozu i očekivali i izostao bi taj negativni osjećaj prijevare.
Svoje pjesme autori grafički prezentiraju različito, uglavnom nastojeći sadržaju dati prikladan oblik. Uglavnom se javljaju sljedeći oblici pisanja:

–          Autor koji piše u rimi većinom svoje misli organizira u strofe tako da svaka strofa predstavlja misaonu i poetsku cjelinu. Svaka strofa počinje velikim početnim slovom i autor poštuje pravopis.

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka

–          Neki autori, što je također dobro, svaki stih pišu početnim velikim slovom.

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

A G Matoš: Utjeha kose

–          Autori koji svoje pjesme pišu slobodnim stihom, dijele se uglavnom u dvije skupine; one koji poštuju pravopisne norme i njima na neki način upućuju čitatelja kako valja čitati njihovu pjesmu i na one koji cijeli tekst pišu bez interpunkcija i malim slovima.
Oni koji se pozivaju na slobodu pisanja i slobodan stih A B Šimića, neka pročitaju članak profesora Slavena Jurića” Šimićev slobodni stih- modernističko osvajanje tradicije” pa će vidjeti koliko je ta sloboda bila sustavna i koliko je poštivala načela poezije. Tako je i Šimić pisao pravopisno i grafički prihvatljivo.

Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!

A B Šimić: Bakterije

Teško je odrediti tko je prvi počeo pisati pjesme bez interpunkcije i malim slovima. Mislim da je to uradio Josip Pupačić pjesmom More. Zašto je veliki pjesnik odstupio od uobičajenog pisanja, je li pjesmom bez naglašenog početka (izostanak velikog slova) i naglašenog kraja (izostanak točke) želio ukazati na beskonačnost mora,  je tema za jedan drugi tekst. Tek, on je to uradio pazeći da prekid svakog stiha odgovara emociji, mislima i pjesničkoj slici.

gledam more gdje se k meni penje

i slušam more d o b r o j u t r o veli

i ono sluša mene i ja mu šapćem

o d o b r o j u t r o more kažem tiho

pa opet tiše ponovim mu pozdrav

J Pupačić: More

Ne protivim se takvom grafičkom prikazu pjesme. Međutim, ne nalazim razloga da se tekst počne pisati velikim početnim slovom, a da se na kraj teksta stavi točka. U takvom grafičkom prikazu i veliko slovo i točka izgubili su svoju funkciju i postali nepotrebni.
Isto tako ne vidim razloga da se takav tekst dijeli na pravilne cjeline ( npr. katrene) ukoliko ta podjela ne odgovara logičnom, emocionalnom ili slikovnom prikazu manje cjeline.

Grafički prikaz pjesme nije nešto nedefinirano što se može nabacati ili složiti bez logičnog ili emocionalnog razloga jer takav površni prikaz nema dodirnih točaka s pjesničkom slobodom, nego vodi u nepismenost i nepoetičnost.

Marija Juračić, prof.