Padam u mutnu žutu rijeku
punu mrtvih očiju što nose ih struje
u maternicu zemlje gdje se
korijenje stabala dodiruje.
Zaplićem se o priljepke
koji su poput embrija iz epruveta
završili život prije negoli su ugledali
kako bjelina zvijezda nestaje
u zorama zasljepljujućih svjetlosti.

Gušim se u dimu preminulih pjesama
spaljenih prije prvog čitanja
koje plove pougljenjene na splavima
kao pepeo med dualom viđenja
dok njihov sumporni žar još tinja.
Vodena kosa obavija mi udove
stežući sve snažnije bolno grlo
nadirući nezaustavljivo plućnim krilom.
Hvatam zrak poput utopljenika
udišem s njim modre očne mjehure
koji davno vidješe grob Alarika
u nezaboravljenoj rijeci Busento
dok se u njima gasio zalazak sunca.