Griju me sjećanja

na prvo školsko zvono

i lišće razbacano po dvorištu, ispred škole,

u jednosmjernoj ulici , negdje na sjeveru grada

koga sam davno napustio

tražeći mjesto u kom bih mogao

da uredim svoj život

kao u starim, dobrim, filmovima.

Putovah tako dugo, dugo vremena

teška koraka,sam bez pratnje,

ostavljaući komadiće duše,

bez emocija i tuge,

od Istoka do Zapada

Na pogrešan način trošeći

svoj talenat i vrijeme

odrekao sam se  svoje prošlosti

prestao da češljam kosu , pričam o sebi

i šetam sokakom kojim svadbe prolaze

pa tako redom

I mada sam, već, u drugom vijeku

u meni još živi neko dijete sa umazanim usnama

koje okreće glavu kad ti se haljina raširi

i vjeruje da osmjehom može nekoga spasiti.

Mnogo toga nepotrebnog

skrivao sam svih ovih godina

s vremena na vrijeme

dodirujući bol

kao slomljenu igračku

daleko od radoznalih očiju

Večernja kiša,

koja zavodnički, grešno

klizi niz prozore,

daje malo nostalgije ovoj pjesmi

dok prolazi, još jedan, utorak

pitam se gdje su nestali dani

kad smo pokušavali da budemo

nevidljivi ljubavnici

dodirujući se lagano ispod stola

Uz dokonu muziku i pijane goste

skrivajući svoje male istine

željeli smo da usavršimo

stil vođenja ljubavi

čekajući večeru

šaputala si mi na uho,

Nauči me da budem sretna