Hoćeš li se ikada umoriti
u mojim stihovima prostim
jer te kroz njih kao sudbu vučem,
onu što je usađena u svaku poru

pa te neprekidno osjećam
po cijelom tijelu i u mislima.
Moje pjesme tvoje stope
šuljajući se kao mačka prate
tražeći od neba i zvijezda krila
do tebe da doletim i u srce se smjestim
možda i ti mene prepoznaš tada
kad dušom ti spokoj zavlada.
Hoće li se ikada  ova ljubav istrošiti
kao baloni od sapunice prsnuti i nestati
jer neprekidno kroz moje misli hoda
i kroz snove kao magla se vuče.
Hoće li se ikada tvoj lik umoriti
biti pospremljen u mome srcu
koji kao dragocjenost čuvam
i očima tuđim ne dam da ga vide .
O hoće li se ikada sjećanje umoriti
Bože to znaš samo ti.