Svatko na svoj način nosi misli koje život kroje,
nekad lahore u kosi, nekad se k’o muhe roje.

Odapnjuć’ ih k’o iz praćke, uzlet im se uvijek prati,
al’ im domet za plićake često viši uzlet krati.

Nekad se u maštu sjate pa daljini rado hrle,
onda posve nepoznate u plahosti tišinu grle.

Kojoj misli prednost dati, nekad sumnja samo buja.
Lakoumnost katkad svrati, mislima se zaleluja.

Osamljenik ne da drugom da mu svoje misli oda.
Tko izranjavan je tugom samo s bolnom mišlju hoda.

I onaj koji još zbog srama lako posrće izboden
svud sa stidom svojim hrama i ne osjeća slobode.

A tek mis’o poput guje kad se krije puna gnjeva!
Tko je drži, njega truje – takneš li je, otrov sijeva.

I baš kad želiš, neće stati – misli idu gdje im drago.
Ipak, brižne poput mati u naramku će donijet’ blago.

A poeta s mišlju šeta kao s cvijetom za reverom.
Noseć’ boje kasnog ljeta, zlati sjetu svojim perom.