Životni put odveo je Marka Grubešića daleko od njegove domovine. Sudbina je htjela da njegovo hodočašće u nepoznato postane njegova svakodnevica, a poezija utočište. Dugo se odupirao ideji da svoje pjesme objavi. Ipak ih je sabrao u zbirku „Hodočašće u nepoznato“ za koju je recenziju napisala profesorica Marija Juračić pa citiram nekoliko njezinih opažanja:

„Ne možeš pobjeći uspomenama; suviše su tvoje, suviše u dušu urezane, a život traži ono svakodnevno; krov nad glavom, kruh svagdašnji.
I odjednom se u tebi, u tvojoj intimi spaja nespojivo. Dva dijela duše. Jedan, nježan, profinjen,  u maštu uronjen, koji čezne za izgubljenim rajem, drugi snažan, racionalan i podrugljiv,  jedan pjesnički zanesen, ljepotom i sjećanjem očaran, drug kavane, pjesme i boema, drugi strog, prigušen, zatomljen, okrenut borbi sa sudbinom. I ta dva dijela duše snažno su naglašena u ovoj, autorovoj prvoj zbirci pjesama“ Hodočašće u nepoznato“.
Tijekom života pročitala sam mnoge zbirke pjesama,  ali niti jedna se nije stihom toliko autobiografski otkrivala  koliko zbirka Marka Grubešića, pjesnika, skitača, boema duše.

Autor je shvatio da je život vjetar koji nas miluje svojim utihama, ali i bezobzirno nosi samo njemu znanim putovima, mudrost mu je rekla da sudbinu treba prihvatiti pa se pjesnik nalazi u tom vjetru, preuzima njegovu prirodu i njegovu kob.
/ Prijatelju vjetre/

I lutat ćemo tako, starino vjetre
sve dok nam umorna duša ne klone
jedan će umrijeti od uništene jetre
a drugi od neke glupe anticiklone.

Osjetili ste laganu tugu, prihvaćanje i blagu ironiju u tim stihovima. Naći ćete isti osjećaj i u mnogim drugim pjesmama koje nose boemski žig pjesnika – putnika, osamljenika, zanesenjaka i sanjara koji je osuđen da se svakodnevno budi iz svojih snova, ali koji ih uporno nosi iza sklopljenih vjeđa. A iza tih vjeđa ostao je čitav jedan svijet, onakav kakav je bio prije niza godina i pjesnik taj svijet svuda nosi sa sobom, duboko u umu i srcu.“

Iako je Marko Grubešić izvrstan pjesnik pejzaža, ljubavi i nostalgije, meni se  najviše sviđa njegova boemština. Vjerujem da ta boemština pripada isključivo pjesnikovom srcu, njegovom lirskom subjektu, a puno manje stvarnosti, odnosno životu.

/Zov zavičaja/

Mami me poznata cesta bijela
rakija i svježi domaći čvarci
nedjeljne igranke i posijela
i zvonki bosanski bećarci.

 

Njegov lirski subjekt  boemski nije težak; on pije, ali se ne opija, on sudjeluje u životu kavane, ali ju i promatra kritičkim okom, on tuguje i razbija čaše, ali u ophođenju s ljudima, on ostaje gospodin.
/Nije do mene/

Po sjećanju kao isušenom tlu
još tražim tvoje tragove
i kao kočijaš psujem kob zlu
dok obijam birtijske pragove.
.

Prošlost još zna da ugrize
kao oštri zubi kune zlatice
te se jave ovisničke krize
za usnama mekim kao latice.
.

Ali ja bol nosim bez srama
kroz ovaj teatar licemjerja
koji vrvi od lažnih drama,
oholosti i glupih sujevjerja.
.

Kad bih mogao moj cvijete
preskočio bih prošlosti sjene,
zagrlio te kao uplakano dijete
i čuvao te kao u očima zjene.
.

Ali znaj da nije do mene
što noću slavuji poje sve tiše,
ja još čuvam naše  uspomene
i nježnu čaroliju ljetne kiše.

 

Da je Marko Grubešić napisao samo ovu pjesmu, on bi i njome zauvijek kao pjesnik zarobio moje srce.

 

.

Marija Mihovila Pasarić

Knjiga se može nabaviti u web knjižari REDAK

 

HODOČAŠĆE U NEPOZNATO, Marko Grubešić