Bilo je to onoga dana kada si
poslan na Zemlju
da se nijem razvijaš.
Smrt se taloži
u toplomjeru
te pri visokoj temperaturi
puca i rasprši se zrakom.
Tko su ljudi
koji hodaju uskim
stazama postojanja?
Svijet  koji obitavamo
(ovdje mislim na disfunkciju razuma)
postade mjesto
gluhe tihosti
i voćku stvori
trulu bez plodova slatkih.
Sada snivamo zaglavljeni
između jave
i neke druge jave,
spokojni, kao da nas nikada nije bilo.

Teško je pronaći odgovor
na devetoj stepenici negativnog stiha,
pamtim kako se ubijalo,
kažu da čovjek samo jedanput umire;
napuštam ideju umjetničkog djela
jer ne ovisim o proizvodu,
prolog u grobu
oslobođen od svake tradicije,
svirajte, svirajte krvnici moji
(varijacije u G – duru)
uništimo cilj, žrtvujmo magaricu;
neka im žene budu beskonačno jalove.

Svaku odsječenu glavu
slavimo kao pobjedu mučenika;
čitanjem knjiga pokušavamo preispitati
vlastitu savjest,
zar ne osjećamo svjetlo kroz instrument
apsolutnih misli?
Prazan prostor dijelimo i oblikujemo
neke nove spoznaje o duhovnom,
sva ovozemaljska zadovoljstva vrjednija su
od tisuću lažnih milosrđa,
dobro mi to znamo!
Poput prirode mi se opiremo napretku,
svijet govori loše o nama
heterodoksni propovjednici…
Kako možemo pričati o stvarima koje se
nikada nisu dogodile?
Tragam za izgubljenim prijepisom;
ne poznajem Učitelja,
ali želim da ga vidim ponovno.

Zaustavi vrijeme
gradu koji užareno govori,
kada se probudimo
nitko ne sanja u dnevnoj samoći,
krv nam
svira iz ruže – kosa crna,
bivolje kosti;
stražari pucaju na dijete koje se
odupire zakonu pamćenja.
Pišem sve dok me služi ruka;
zbog čega prizivaš pomrčinu?
Vrati krijes očima, vjeruješ li
u cvijet pored puta,
o, dragi moj Silvije
ranjenog me vuku prema Senju,
(svih pradjedova prah)
a ja ne izmislivši nikakvu pjesmu
oplakujem četiri gola zida,
mora sva, uvale sive,
dok stotine, tako su vidjeli,
u čast zloboga, na smrt se opija.

Aleja robova, opsjenar morbidnih tvrdnji;
hodam po meridijanima objektivne vrijednosti                                                                                                                             (u hladno zimsko podne)
tražeći točionicu jeftinog alkohola,
ravnoteža fluida, uzrok stvori misao;
silueta, nedefinirana i jeziva
čovjek biva nemilosrdno osvećen.

( Koncert za violu i orkestar u Es – duru )

Kada si otišla
utkao sam trnje
u srce koje krvari,
zidove pretvaram
u med
vrijeme postaje
neobično oblikovano
pamtim,
mirisala si na jesen
i poljske livade
(Čudno? Tek sada
to primjećujem)
tvoj osmijeh
u kolopletu jutra,
ulice prekrivene
zaboravljenim stihovima;
prikaz iskupljenja rastopljen u leguri religija.

Prozračim kuhinju
sjevernim vjetrom (orkestar se stišava)
dan je smrdio na sumpor,
baš kao i zagorjeli ručak.
Ponekad, dok stojim na balkonu,
slušam svadbeni šum zrikavaca,
imam poneke sličnosti s njima
naime, hranim se
organski raspadajućom materijom,
trudim se pronaći tajnu misterija,
želim jezik pretvoriti u pijesak
između znaka i označene stvari;
mrtvozornik potvrđuje: Ova molska provincija                                                                                                                              je neživa!