Kotrljaju se gromovi nebeskim svodom,

vrisak munje raspori tišinu.

Plameni jezici uzavreli od srdžbe

vatru bacaju negdje u daljinu.

 

Olovni oblaci okovali Zemlju,

a ja, ispod neba, tako malen stojim.

Dok u srcu ječi, neka čudna sila

krv je uzburkala u venama mojim.

 

Podivljala želja kipi ispod kože

da mislima svojim ukrotim zvijeri,

a prkos i nada moja su straža

golorukom ispod nebeskih dveri.

 

Ni vjetar ni kiša ne mogu mi ništa

jer Netko, još jači, dar mi je dao

da velikim snovima gledam budućnost

dok me je od niti Svemira tkao.

 

Samo sam čovjek, al’ snaga uma

pomiče granice i s tamom se bori,

a luč mog života koju ponio sam

nek’ upali svjetlo da vječno gori.

 

……….Posvećeno velikom znanstveniku Nikoli Tesli

V.Š.B. 10.7.2019.