Kaže mi zet da sam postala čangrizava, da stalno gunđam pa kada ne mogu naći mane svojim ukućanima proširujem to gunđanje na širu zajednicu, vladu, oporbu, političare.

„Dobro zete, kada si ti tako tolerantan, nađi jednu jedinu vrlinu ovim potonjima“, udaram tamo gdje znam da ne može biti odgovora.

A da ne idem previše u širinu, ostat ću u okvirima naše lokalne zajednice.

“ Zete, ti i moja kćer često šećete morskim šetalištem od Ike do Lovrana koje lokalci zovu Lungo mare? Pa evo, na tom potezu imaš zoran primjer kako se jednostavno i doslovno zakopaju promašene investicije. Kada su promašene, red je i da ih se zakopa.“

Zet mi opet upućuje onaj svoj karakteristični upitni pogled direktno iz maloga mozga. Vidim da me ne doživljava pa nastavljam.

„Sjećaš li se da je taj dio šetnice imao u beton ugrađena okrugla svjetla koja su direktno svjetlila u zrak pa je postojala opasnost da se neki od aviona spusti na šetnicu umjesto na obližnji aerodrom, a i šetači su se osjećali kao da im u oči svijetle one lampe istražitelja koji istražuju promašene investicije i slične stvari.“

„Da, i što s tim?“ zetu kao da je to sve normalno, kao da je metoda uzaludnih pokušaja jedina koja postoji u ovoj državi.„Napravljen je projekt, netko ga je prihvatio, potrošilo se nešto novaca, vidjelo da to nije dobro i svjetla su se zatrpala.“

„Vidiš zete, ja stvarno guram nos gdje mu nije mjesto; ali mislim da onu staru narodnu- idea buona autore mona, treba promijeniti; idea buona, a mi svi smo mona.“

 Mihovila Pasarić