Ležala je u lokvi vlastite krvi

eksplicite zbližena sa svojim sebstvom.

U njoj drugi su prali noge,

umivali vjeđe i obraze;

bila je tamo, gutala je grijehe i tugu,

bezimena i sama prezirala je sebe,

svoj san slomljenih krila kitila je

besjedama utjehe i pomirenja.

Plakali su nad njom

jer su jedino tako isprazne suze

dobivale smisao i obilje vjerodostojnosti

u gnijezdu ljudske bespomoćnosti

uvijek je napipala puls

i sama rođena kao ideja

metafizičke bespomoćnosti.

Napuštala je besmislen svijet

koji je ostao davno zatočen u majmunu.

Iako nikada nije dobila krila, okrilatila je

mnoge duše u hladovini svoje

vječite dvodimenzionalne šetnje

slijepljena sa zemljanim tlom.