Na pečeni kesten mirisala je ulica
vjetar je svirao melodiju u molu
promrzli prolaznik dozivao je
ime ljubavi koja je ostala
daleko u nekoj ravnici
u društvu nepoznatih lica
prve pahulje započinjale su svoj ples
sve se činilo tako jednostavno
a stigao je rat
i sve je ostalo zabilježeno u meni
Volio sam da putujem noću
zaostalim vozovima
da po zamrznutim prozorima
ispisujem stihove, tvoje ime
godinu rođenja
a nisam znao ni da postojiš
da u tvojim očima
boje juga sanjaju zvijezde
kad na prstima prolaziš kroz noć
dok spava grad
U brdima su me čekale magle
smrznuto lišće i neobrane jabuke
drugovanje sa tišinom
koja je kao kroz ključaonicu
ulazila u moju samoću
jer tada te nisam osećao u blizini
i srce mi je obuzimala tuga
od brojanja pustih daljina
Nisam pamtio dane
tek poneku noć
koju sam pretvarao u osmijeh
i zamišljao kako se smijemo zajedno
na klupi ispred kina „Manaki“