Nije vrijeme lakmus da ga izrežem na komadiće

ili misli koje želim odagnati daleko,

a još im šapate čujem.

 

Nije vrijeme čarolija za izgubljeni razum

što dvije sjene spaja

kao lutke s kojima se vjetar poigrava

i dodiruje ih peludom ljubavi,

ali im ne dozvoli, da polete

zbog istine.

 

Danas nisam nikome poželjela dobar dan

ne zbog toga što nema sunca,

već zbog kiše

što prodire tugom u svaki dio moga tijela,

hladi moje pore,

ulazi do mojih misli, mašte

i pretvara ih u suton večeri.

 

Dočekujem kišu raširenih ruku i s osmjehom

pospremam mrvice razbacane sreće

da tuzi pružim gostoprimstvo,

prihvatim pruženu ruku,

i na bijelom papiru,

crnim perom

ispisanu istinu.