Čekam da dođeš snovima

u bjelini,

kakvu te pamtim.

 

Probuditi ću ruke usnule

za zagrljaj,

prinijeti mislima

ono naše izrezbareno srce na

ostavljenoj trešnji

ispod koje je bila naša

ljuljačka htijenja.

 

Sliku sjećanja nosim ušiveno

u pretincu srca

mada preda mnom samo tama

i mrtva polja.

 

Tražeći tvoj lik,

sve češće se gubim

u krvavim slikama straha,

moja si jedina točka spasa,

nada svitanja kada te nađem,

bijelo lice u bijeloj halji.

 

Preživio sam zbog te slike

u mislima

no isto, umro na zgarištu

povratka

gdje čekao me

samo humak ispod trešnje u bjelini.

 

U svom mrtvilu čekam te

u košmarima sna,

zbog bezumlja koji mi te

još uvijek

kida sa usana.