Bacite ovu knjigu ako od poezije tražite suze, uzdahe, vapaje, obećanje vječne ljubavi, jer ništa od toga u njoj nećete naći.
Ali, prigrlite je ako u ispovijedi otvorenog srca koje živi, diše i voli onako kako i vi dišete, živite i volite, želite naći pjesnika i  poeziju.
Muška je to poezija, ona koja krije suzu iza suhog oka, ona koja sve vidi, povjerava, ne kudi, ne prigovara, koja je istovremeno i nježna i snažna, zatomljena i otvorena.
Bacite ovu knjigu ako tražite psovku, kritiku,  negodovanje, maskiranu angažiranost, ali je prigrlite ako želite čuti istinu o svijetu kojim prolazite, o nizu malih, svakodnevnih stvari   koje  susrećete, a ne zastajete da ih pogledate, pozdravite ili zaniječete.

/Putovanja/

Postoje dubine koje tumač šuti

neprevodiva i nepoznata mjesta

vrijeme postoji kad’ se samo sluti

put koji otvara izgubljena cesta.

 

Bacite ovu knjigu ako očekujete ispovijed o  zbivanjima, faktografiju događaja, ali je prigrlite ako želite znati kako se  nositi sa životom, prihvatiti ga, razumjeti i voljeti.

/Kapi/

K’o da je sudbina izabrala mene

s lica prolaznika kradem sjene

i mogu čuti tišinu kad’ vapi

za trudnim oblakom i glazbom kapi.

Aljoša Đugum je pjesnik srca i pjesnik razuma. On zna da se pod Lunom nose sanje, zanosi i magija, a da na Zemlji vladaju zakoni koristoljublja, hipokrizije, nesavršenost ljudskog bića.
On zna da su srce i um dva mračna labirinta, ali on svom čitatelju nastoji osvijetliti put, dati putokaz.

 /Prolivena tinta/

Nije uzalud prolivena tinta
što niste stigli više, sad oko žali
za srce i um – dva mračna labirinta
stihom ste svijetu putokaz dali.

Njegov vas pjesnički govor neće zamoriti.

On niti u jednom trenutku neće zanemariti svoju komunikacijsku ulogu,  zatvoriti se prema vama, ali će vam dati upravo onoliko emocija i refleksija koliko to autor želi.

/Katarza daha/

Prešuti, prešuti svoj teret

vjetar slabi kad’ si tiši

sve će isprazniti šeret

zove se pjesma – u njoj diši.

 

Volim jednostavan, lirski privlačan izričaj, britka opažanja živoga duha, izgrađen životni stav. Volim  smirenu, zrelu mudrost i strastveno srce pjesnika koji bistrim okom promatra svijet i bilježi ga. Sve to nalazim u ovoj, drugoj zbirci poezije Aljoše Đuguma.
Zadivila me činjenica da se srce i um pjesnika, te dvije osobitosti,  ne potiru, nego se skladno, harmonično dopunjuju kao dva lica iste stvari, kao jin i jang pa u dominantnom imamo djeliće i onog drugog.

/(Ne)poznati plan/

 

Ti hodaš po vatri, ja klizim po ledu

držimo se nama nepoznatog plana

sve one daljine koje nas odvedu

do iste točke vode na kraju dana.

 

Kada budete čitali „Ispovijed“ Aljoše Đuguma, osjetit ćete i njegov fini, crni humor, posebnu vrstu ironije koja udara i bode snažno, ali duhovito, bez grubosti, bez teških riječi.

/Vaga/

Važe se sva moguća stoka

ona sitnog i krupnog zuba

postoji vaganje od oka

to se zove procjena gruba.

 

Umjetnički  kist pjesnika oslikava karikaturalno, ali sućutno i teške socijalne probleme, njegov jezik simbola  spaja nespojivo; tragediju života i smijeh.

/Olimpijada/

Jedan je našao cipele stare

drugi papir, treći plastičnu bocu

gledatelji koji bar malo mare

ne plješću pijancu, smradu i ocu.

 

Tko bude čitao „Ispovijed“ Aljoše Đuguma, osjetit će pravu bit poezije; lijepu i plemenitu stranu života.

 

Marija Juračić, prof.