3. osvojeno mjesto za najljepšu neobjavljenu domoljubnu pjesmu na Festivalu

„Pjesmom protiv zaborava“ 2015. – VUKOVAR

 

IVANOVA PISMA

Prije nego zaplačem, ispričat ću vam…

Pisao je Ivan pismo u posljednjem danu života

gledajući  nebo kako  miluje srca junaka.

Molio je noseći barjak u rukama

molio i izgovarao riječi stare djedove pjesme…

Kad utihnu zvona na starome zvoniku

upali mati svijeću svome vojniku

kada svijeća dogori,  a  vosak se sa suzom stopi

otvori prozor na staroj kući

upri pogled ka mladom mjesecu

tiho,  moje ime zovi.

Pisao  je Ivan o hrabrosti ratnika

spomenuo kolijevku i maleno zvono

u grudima je nosio majčino srce,

a na staroj uri na njegovoj ruci

stalo je vrijeme  u  jecaju  bure.

Pisao je Ivan o mjestu gdje kraj života sniva

na proplanku,

između zrake sunca i bijelog oblaka,

ali nikada nije pismo dovršio…

Poslije dvadeset godina

vrijeme prolazi kroz stvarnost

istina živi u grudima svih ratnika

al’ umjesto riječi za hrabrost

kiša urezuje suze  u kamenu,

jutarnja  rosa oplakuje

Ivanov grob na proplanku.

Godinama je na proplanak dolazila starica

priuštila je sebi suze u dlanovima

govorila je da nikoga ne mrzi za zlo

već neka bude volja od Boga.

Posljednji puta je viđena na proplanku

izgubila je svijest  i zauvijek u san utonula

od tuge, na grobu, jedinog Ivana.

Prošle su dvadeset i dvije godine

na proplanku zlatokosa djevojka

moli, suzama crnicu cjeliva

ne sjeća se ničega osim dvije suze

što ih je u nasljedstvo dobila od oca Ivana.

Kad utihnu zvona na starome zvoniku

upali kćeri  svijeću starome  vojniku

kada svijeća dogori,  a  vosak se sa suzom stopi

otvori prozor na staroj kući

upri pogled ka mladom mjesecu

tiho,  moje ime zovi.

Večeras se čuje zvono sa zvonika

Hrvatska na počinak ide

a u grobu, na staroj uri

kazaljka se kreće.