Pričaju da te nikada nitko nije vidio
na ljepoti tvojoj stvor svaki bi ti zavidio
ništa ti ne mogu nesreće i zle sile
za tebe je Bog stvorio druge koncile.

Gledaju te mrtvim prozirnim zjenicama
al’ ostaješ im samo obris u šarenicama
sićušan poput malenog jajolikog embrija
i ne vide crvenozlatnu boju tvoga perja.

Bezobzirno gaze i lome ti krhka krila,
al’ sa svakim udarom više su pozlatila
možda si dobar duh iz neispričane bajke
ne mogu te zgnječiti kao niknule izbojke.

Ne primjećuju tvoje suze od cvjetne soli
koje izviru kap po kap da ti rana zacijeli
kao rijeka beskrajnih i žalobnih stihova
za njih si samo opsjena u zemlji duhova.

Dok nabrekle strune od pjeva te žare
tvoje stanice za zrela zrna žita ne mare
iščekuješ da tma noći se stopi s danom,
a jutarnja biserna rosa postaje ti hranom.

Tvoj životni ciklus vrti se kao sunčev krug
sa svakom suzom postaje nesaglediv lug
u vatrenoj mirisnoj lomači si sagorio
i poput Feniksa ponovno iz pepela stvorio.

Ljubav i mir za te su jedina prava svrha
ni anđeo smrti ne može ih skinuti s vrha
prebivaš u istom neprekinutom diskursu
i iznova letiš sam k svome Heliopolisu.