Kaže mi zet da vlada opet poseže za odlučnim mjerama kojima kani oporaviti posrnulo gospodarstvo. Nakon što je sredila kumice na tržnicama, sada se okrenula čistačicama u javnim poduzećima.

„Što to znači?“ pitam zeta. „Zar će sada kirurg prije operacije počistiti operacijsku salu, a profesor počistiti razred prije ulaska učenika? „

„U ovoj fazi provedbe mjera, to se može dogoditi samo povremeno, ali nije isključeno da se neće  dogoditi“, mudruje zet.

„Znači, te će žene ostati bez posla i tako će dati obol produljenju privredne agonije.?“

„Ma, ne“, kaže zet, „ideja je druga. Sve one dolaze pod kapu privatnog poduzetnika koji će ih iznajmljivati školama, bolnicama i on će ih plaćati.“
„Aha, a tko će njemu plaćati za njihov rad?“ ne posustajem s pitanjima.

„Bože, svekriva, baš ništa ne razumijete. Plaćat će mu škole, bolnice, policija, odnosno nadležna ministarstva. Možda ih privatnik neće plaćati redovito, ali to je ionako postao folklor u ovoj zemlji.“

„Ti zete baš znaš zakomplicirati stvar. Što mi nisi odmah rekao da opet pretaču iz šupljeg u prazno?“

Mihovila Pasarić