Gledajući sina kako pokušava olovkom dočarati osjećaj tuge i samoće u očima starice, u meni se probudio onaj prikriveni vražićak.

“Toliko se mučiš oko tih očiju, pa ja bih to temperama za pet minuta naslikala i još pjesmu napisala!”

Dogodilo se da mi je jezik bio brži od mozga, a moj sin kao da je jedva dočekao.

“Evo ti onda: pet boja, pet minuta i u pet redaka napiši pjesmu o tuzi ili samoći i nema kista, jer ni ja ne crtam kistom!” 

“Uh! Ovo mi zbilja nije trebalo !”

Sin je odabrao sve neke kričave boje i pogledao na sat. “Pripremi se!”

“Ma, stani malo, mali! Kako da slikam bez kista, pa ne znam ni s kistom!”

Moj sin se samo nasmijao i pogledao na sat.”Mama, vrijeme…”

Uzela sam te bojice, a u glavi sam imala cijelu sliku i činkvina se rodila u trenu.

Razmazala sam boje po papiru kako sam znala (poslužila je krpica  i folija koju sam improvizirala u kist).Nastale su pjesma i slika u pet minuta.

Nije Van Gogh , ali je sin ostao iznenađen, a izazov završen na vrijeme .

Samoća
Teška, kobna
Tišti, boli, izjeda
Ono malo preostalog života
Očaj