Kako profesorica Dijana Nazor Čorda i njezini učenici dijele radost stvaranja

 

Postoje mnogi učitelji koji svoj posao obavljaju  stručno i odgovorno, ali je malen broj onih koji svoje zvanje osjećaju kao poziv. U čemu je razlika? I jedni i drugi nastoje ostvariti zadaće i definirane ciljeve suvremene škole i ulažu u svoj rad svu svoju stručnost. Vrijedan poštovanja je njihov rad, ali divljenje osjećamo samo pred onima kojima obrazovni cilj nije jedino bitan, onima kojima je jednako važan i put do cilja.
.

Jer put je dug, on utječe na formiranje ličnosti i ne smije biti grčevit, nesretan, suhoparan, emocionalno hladan, pun nelagode i nezadovoljstva.

A put ovisi o suputnicima. I da, o vođi puta. Na tom putu zajedničkog rada ostvaruju se povjerenje, nesebično pomaganje i radost. Program rada s djecom diktira postizanje određenih ciljeva, odnosno metodičku realizaciju pa treba dobro promisliti  kako uskladiti zahtjeve programa i slobodno, nesputano izražavanje djece,  jer začin svakog  nastavnog sata treba pobuditi zajedničku radost i želju za stvaranjem. Učitelj koji u radu s djecom zaboravlja na radost stvaranja samo će djelomično ostvariti svoj cilj.
.

Jedna od učiteljica koja ne zaboravlja da je svaki sat proveden u razredu dio etape oblikovanja slobodnog, kreativnog i sretnog mladog čovjeka je profesorica Likovne kulture i restauratorica Dijana Nazor Čorda.
.

Profesorica Čorda voli oko sebe vidjeti  sretna dječja lica, izazvati u djeci  ponos jer  su njihovi radovi vrijedni, jer se nalaze na panoima, izložbama, u slikovnicama i publikacijama. Velik je to motiv koji dijete potiče da maksimalno razvije svoje stvaralaštvo. Sigurno su se svi dobro zabavljali kada su oslikavali učionicu, od namještaja do vitraja na prozorima osnovne škole Jesenice u Dugom Ratu. Sigurno su bili ponosni kada su se njihovi radovi našli na brojnim izložbama u galerijama i knjižnicama. Njihova profesorica inicirala je izradu četiri slikovnice, na svjetskim i europskim InSEA kongresima predstavljala je projekte svojih učenika. Veseli je taj rad. Voli promovirati dječje stvaralaštvo. Ona zna da je metodički planiran prognam  važan, da ga valja promišljati, uložiti sve svoje sposobnosti i znanje u njega.  A ono što se dobije zauzvrat je neprocjenjivo: radost stvaranja, sloboda kreativnog izražavanja, ponos na vlastiti rad, sve bolja fina motorika ruku… Dijana Nazor Čorda zna da u likovnoj pedagogiji motiv ostvarenja može biti bilo što, ali važan je put, važan je sam proces stvaranja, važna je igra. Do cilja se dolazi malim dječjim koracima, a prelazi se veliki put. Za svaki nastavni sat profesorica realizira planirani likovni problem, ali ostavlja djeci slobodu nesputanog stvaranja dovodeći ih u realnu, poticajnu sredinu, pružajući im realne trenutne mogućnosti.  Učenici na taj način rano upoznaju terenski rad, uče promatrati i vidjeti okolinu, uočavati tonove, boje i teksturu materijala.
Kada je radila u Osnovnoj školi Jesenice u Dugom Ratu, odlazila je učiteljica s učenicima na plažu pa su od prikupljenih oblutaka i kamenja oblikovali  ribice i brodiće koji su 1999. godine predstavljali hrvatski suvenir u New Yorku na izložbi Europe. Kada je radila u  Zagrebu, vodila je učenike u muzeje, riznice, u Kazalište lutaka i u druge kulturne ustanove, ovisno o blizini škole u kojoj je radila.

U realizaciji nastavnog programa  polazila je uvijek od didaktičkog principa – od bližeg prema daljem, od poznatog prema nepoznatom. Tako su djeca proširivala svoje spoznajne sposobnosti.

Sama muzički vrlo nadarena  istraživala je kako djeca slikaju doživljaj klasične glazbe, a poticaj je tražila u kulturno-povijesnoj, umjetničkoj, etnografskoj i  prirodnoj baštini.

O svom radu s učenicima profesorica Dijana kaže: „Svakom učeniku ili djetetu pristupam individualno i nastojim ga motivirati, ovisno o njegovim sklonostima i interesima. Bitno je osluškivati i prepoznati sklonosti učenika i na pravi ga metodički način voditi da maksimalno razvije svoje potencijale. Jako je važna pohvala. Pohvalila bih uvijek ono što dobro radi i time ga ispravljala i poticala.“

                                                                                                    .

 

                                                                                                        .

Na nastavnom satu Dijane Nazor Čorda često se začuje i pjesma. Kada je Stvoritelj dijelio talent, Dijana Nazor je dobila dvostruki dar. Pjevala je pet godina u ženskoj klapi „Filip Dević“, prve godine kao drugi, a potom kao prvi sopran. S klapom je osvojila prvu i drugu nagradu publike i stručnog žirija na Omiškom festivalu, a CD „Ća vridi“, koji je likovno oblikovala, nominiran je za Porina. Gostovala je s klapama na više koncerata,  primjerice s klapom „Sinj“, s klapom „Šufit“ iz Splita i neko vrijeme sa ženskom klapom „Anima Maris“ iz Sv. Filip i Jakova. Još kao studentica surađivala je s nekoliko poznatih voditelja klapa: Duškom Tambačem, Ljubom Stipičićem, Vinkom Lesićem i Mojmirom Čačijom. Položila je ispite iz solo pjevanja u Muzičkoj školi u Varaždinu kod prof. Darije Hreljanović dok je još honorarno pjevala godinu dana u zboru HNK u Zagrebu i kraće vrijeme u zboru HRT-a.

Iako se u povijesti njezine obitelji nitko nije profesionalno bavio nekom od umjetnosti, očito je da je cijela obitelj povukla neke gene nadarenosti. Dar za pjevanje baštinila je od majke, oko za vizualni sklad i ljepotu od oca, a njezine  četiri sestre i brat također imaju sklonost prema likovnoj umjetnosti,  glazbi i književnosti. Sestra Branka ima salon vjenčanica i svečanih haljina u Splitu pa izlaže i svoje modne kreacije u sklopu sajmova vjenčanja i različitih manifestacija, sestra Veronika je odgajateljica, piše i uglazbljuje pjesme za djecu, a sestra Antonija je novinar  i odnedavno voditelj podcasta za časopis Story.
.

 Djetinjstvo Dijane Nazor nije bilo samotno i nije bilo povjereno elektronskim medijima i reklamiranim igračkama. Bilo je to jedno od onih sretnih djetinjstava u kojem je igra bila najvažnija zadaća djeteta. Dijana i njezine sestre su mnogo crtale, smišljale razne igre, u obližnjim šumama gradile su indijanske šatore i kućice od priručnog materijala, zajedno maštale i bogatile svoj dječji svijet.

Kasnije su Dijana, sestre Antonija, Veronika i prijatelj i susjed Marko osmislili i pokrenuli Supetarski dječji festival, koji se kasnije odvijao uz pokroviteljstvo Općine Dugi Rat i grupe „Diridonde“, čak sedam godina. Festival se odvijao na plaži na radost brojne djece koja su nastupala i mještana toga kraja.
.

Možemo zaključiti da sretno djetinjstvo snažno utječe na kasniju kreativnost čovjeka, a u njegovom razvoju znatnu ulogu imaju dječji vrtić i škola. Posebno su važni oni prvi kontakti djeteta i njegovih učitelja. U odrastanju učenik traži uzore izvan svoje obitelji i sretna je okolnost ako ih nađe. Dijana Nazor Čorda ih je našla, posebno  u splitskoj Srednjoj umjetničkoj školi.

To je za nju bilo sretno razdoblje. Imala je odlične profesore od kojih je spontano učila kako valja postupati s učenicima. Bila je to svojevrsna praksa njezinog kasnijeg pedagoškog djelovanja. Još i danas kontaktira sa svojom razrednicom Višnjom Škrobicom putem Facebooka.
.

                                                                                                                       .

Svi znamo da broj nastavnih sati likovnog odgoja u osnovnoj školi, koji je sveden na 45 minuta likovne kulture tjedno,  nije poticajan i nije dovoljan. Jedan nastavni sat tjedno je samo pokriće, da se, eto, omogućuje likovni razvoj djeteta, ali nedostatak vizualnog odgoja već pokazuje negativne posljedice u odgoju cjelokupne mlade populacije. Dijana Nazor Čorda, ipak, ne zbog dobrog obrazovnog sustava, nego njemu usprkos,  postiže izvanredne rezultate u radu s djecom. Kako to postiže? Ona je duboko svjesna problema realizacije zadaća koje program postavlja pred djecu i njihove učitelje, nesrazmjera zadatka i vremena realizacije kada  dijete ostaje uskraćeno za emocionalni razvoj osobnosti, finu motoriku,  stjecanje opažanja i vrednovanja umjetničkih djela i estetike. Problem se produbljuje i stavom društva koje na nastavu likovne kulture često gleda s omalovažavanjem. Ni kolege drugih nastavnih predmeta ne osjećaju potrebu likovnog odgoja jer ne razumiju koliko je on važan za emocionalni i kreativni razvoj ličnosti.  Mladi ljudi jesu kreativni po prirodi, ali ako im se ne osvijesti vrijedno u umjetničkom stvaranju, lako se povedu za snobizmom, primitivizmom i neukusom.
.

Zato Dijana Nazor Čorda nastoji  naučiti učenike opažati i promatrati  ljepotu, razvijati maštu i kreativnost kako bi stečena iskustva i vještine mogli primijeniti u bilo kojem nastavnom predmetu, ali i u svakodnevnom životu.
.

 Ni jedan učitelj ne može ostati na znanju koje je stekao u vrijeme svoga studija. On se neprekidno mora usavršavati, širiti svoje spoznaje i stručne vidike. Javljaju se nove tehnologije koje se primjenjuju u nastavi. No tehnologija je samo alat koji, prema mišljenju profesorice Dijane Nazor, također spada u kreativni proces. Ona sama primjenjuje novu tehnologiju u umjetničkom radu na IR dvostrukim slikama. Nove tehnologije mogu se primijeniti na brojne načine, što je današnjim učenicima vrlo blisko jer se mnogi od njih u tom području izvrsno snalaze.

U digitalnim sadržajima ima mnogo kvalitetnih likovno-pedagoških predložaka, filmova i animacija što se može dobro primijeniti u  realizaciji nastave likovne kulture. Svoja znanja primijenila je Dijana Nazor i kao koautorica novog udžbenika za 5. razred „Opažam, oblikujem“, koji je 2019. dobio posebnu nagradu žirija na natjecanju BELMA (Best European Learning Materials Awards) u kategoriji za najbolji europski udžbenik na Frankfurtskom sajmu knjiga, izrađen u suautorstvu s Martinom Kosec i Juranom Linarić Mihalić (izdavač Profil Klett).

                                                                             .

U listopadu 2020. godine otvorila je profesorica Čorda  u Etnografskom muzeju grada Zagreba izložbu dječjih radova „Riznica dječjeg stvaralaštva“ koje je prikupljala tijekom svog plodnog dvadesetogodišnjeg rada. Izložba je trebala biti otvorena na Svjetski dan učitelja u Hrvatskom školskom muzeju, ali je zgrada stradala u potresu, pa se prilagodila manjem prostoru Etnografskog muzeja.
.

Dvodimenzionalni radovi na papiru su izloženi na četrdesetak velikih panoa, a tiskana dokumentacija na manjim panoima i u vitrinama. U tri velike vitrine su izloženi nagrađeni trodimenzionalni radovi. Nagrađene jaslice su postavljene centralno na ulazu kao velika instalacija.
.

Foto: Marin Tironi /PIXSELL

                           .

Postavljene su također i mnoge nagrađene instalacije od keramike i žice i anđeli mobili. Zanimljivo djeluju podne naljepnice rimskih novčića koji posjetitelja vode od ulaza do centralne vitrine s blagom i škrinjama.
.

                                                                                                   .

Oko panoa leptira šire se  podne naljepnice s leptirima. Dva su projekta posvećena pjesmama: „More“ Josipa Pupačića i „U sretnome gradu“ Nikše Krpetića. Pjesme ove dvojice pjesnika su ilustrirali  učenici  škole Jesenice – Dugi Rat. Od digitalnog sadržaja na izložbi su  prikazani  filmovi najave izložbe, film iz slikovnice „Zamke četvrtaste šume“ i  prilog iz emisije HRT-a „Mali svijet o izložbi „Škrinje kroz stoljeća“ koja se održala 2004. u Etnografskom muzeju u Zagrebu.
.

Na ovoj izložbi izloženo je s instalacijama sveukupno 956 radova. Naglasak je na trodimenzionalnim radovima jer je veći dio nagrađen na različitim festivalima i  natječajima.
.

Radovi su, osim u školama, izloženi i u nekoliko knjižnica i galerija u Dugom Ratu, Splitu, Zagrebu i u dva japanska muzeja. Objavljene su fotografije radova u brojnim stručnim i znanstvenim člancima te su predstavljeni na svjetskim i europskim InSEA kongresima. Neke donirane učeničke škrinje 2004. godine su pohranjene  u Hrvatskom školskom muzeju, Etnografskom muzeju, Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu; fundusu Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku  te 2008. u Muzeju Okayama Orient i u privatnoj zbirci radova red. prof. Kinichi Fukumota u Japanu. Nagrađeni dvodimenzionalni radovi nisu izloženi jer se dječji radovi uglavnom ne vraćaju s natječaja.
.

Profesorica Dijana Nazor Čorda je uz nagrađene, izrazito vrijedne radove učenika izložila i neke prosječno dobre radove  kako bi posjetiteljima i stručnjacima prezentirala gradaciju različitih načina likovnog izražavanja učenika iste dobi prema likovnom problemu ili motivu.
.

 Pedagoški rad Dijane Nazor Čorda nije ostao nezapažen.  Dobitnica je dvije prestižne državne nagrade: godišnje nagrade “Ivan Filipović“ 2012. godine i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića, 2013. za osobite zasluge u prosvjeti.
.

Ove nagrade profesorica Dijana doživljava kao veliku čast, ali i priznanje da je otišla korak dalje, da se nije bojala povesti djecu putem stvaranja, uvjerena da radi nešto dobro i lijepo, da radi na radost učenika i da ih vodi putem samoostvarenja i uspjeha. Dijana Nazor Čorda živjela je i živi svoj poziv.

 

/Zabilježila Marija Juračić