Svaku noć prisutan u košmaru sna
izčezavaš u izmaglici  iz vidokruga ,
moje oči više te ne prepoznaju
ne slijede te moje umorne sjene,
davno su zastale u zaboravu  zapletene.
Srce te naivno još traži u gluhim dalekim snima
čekajući da se napuni toplinom i nadanjima.
Okrenuo si leđa, snima umoren,odlaziš
u nečije tuđe snove dozvan ulaziš
moje ostavljaš izpražnjene do pola.
Odnosiš sa sobom nadu,tugu ostavljaš
da se sa njom borim kao gladijator sa zvijerima.
Sabljom uma ubiti ću je znam
ti ćeš tada izčeznuti u beskraju zaborava
kao da srcu nikada nisi bio znan
maglom prošlosti otjeran ,zatrpan.