Svaki život je priča za sebe,
ali svi mi imamo
isto Nebo,
isto Sunce,
istu Zemlju…
pravo na Sutra,
pravo na Život
i pravo na vlastitu Smrt,
ali Danas je obojena
bojom mrkog ugljena.
Tko nam je krvlju
umazao prozore,
prag posuo pepelom,
a nebeski svod pretvorio
u crnu rupu svemira?
Tko priča budućnost
u kojoj je Planet prazan,
a mi lebdimo u prostoru
visoko iznad svega,
i stižemo brzinom svjetlosti,
jedan po jedan, na svoju
nedodirljivu i daleku zvijezdu!?
Ni ne znajući, zapravo,
što nam se dogodilo,
a kamoli da smo
prije toga ispili čašu dobrog,
starog konjaka za hrabrost
i uzeli vlastitu mačku
da nam pravi društvo
u tim usamljenim,
i beskrajnim bezdanima.
(Odlazimo, ni ne sluteći
za čije ideale… i priča
se završava)