Poznajem taj ples.
Tango. Da, tango
( muzika je epitaf ),
a mi ?
Tko smo mi ?
Proklete poete
u divljim stihovima,
zid, kameno urastamo u njega.
Pogledaj vijenac ;
zbiljski – crn
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).

U sivim mrljama veprovi zubi
i snovi što grizu.
Posvećujem vatri
svoje riječi
ti, besmrtna drhtiš
u blaženom svjetlu
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).
Pepelna noć
s one strane srca
koraci su usklađeni ;
sjećam se
kako si brojala kupine
( što krvare za tebe ) u Judinom satu
i slušala zemlju, zvuk po zvuk,
tamna. Duboko u ožiljku vremena.

Dolazim
iz grada gdje svjetovi mogu da se razdvoje ;
rastopljena svijeća
između vode i pamćenja
( kako su lijepi grobovi naših prijatelja ).