” Rastem,

u daljine jutrima rascvjetan,

u Dunavu, sljubljen s osmijehom neba treperim

i pozdravljam ptice povratnice.

A ona, sama.

Još uvijek luta razrovanim tragovima.

Ne vidi.

Ne čuje.

Ne plače…

Više ne plače.

Tek svojom sjenom privije se mojoj sjeni

i tako zagrljeni

šutimo krikom nedovršenih proljeća

koje prošlost zapliće u njene sijede kose

i u moje grane,

šutimo tugu koja više ne stane u ožiljke

suzama izbrazdane,

šutimo grobove, znane i neznane

na kojima novi život buja.

Šutimo svoj nemir.

Žena u crnom i ja.”

 

Odjednom vjetar oboji tišinu.

“Majko, tu sam!

Dišem!

U korijenu izraslom iz duplje

mog mrtvog oka.”