Pakuješ stvari u kutije, kofere i vreće

Duša ti stoji dok se tijelo kreće

Zar da baciš u smeće

Uspomene i sjećanja

Zar da ti budno biće sanja

Snove u međuprostoru

Zar da ubrzavaš vožnju sporu

Na putovanju gdje su predasi nužnost

A ronjenje i propitivanje dužnost

Iza tebe ostaju zidovi i prazan prostor

Stranac u tebi hoće da krikne: “Otpor!”

Ali stoji začuđen svojim tijelom,

Zvukom, zrakom, planetom cijelom.

                     .

Korakneš preko praga

Tvoja duša ti ipak postaje draga

Jer tiho ti šapuće: “Neću te napustiti.”

Taj tren uspijevaš pustiti

Ono što si držao grčevito

Gledaš svoje dlanove izranjavane

Od užeta kojim vukao si gomile naslagane

Osjećaš se nešto lakše dok ulaziš u drugi stan

Noć se pretače u dan

Dan se pretače u noć

Sjedaš, dišeš, ne moram odmah znati kuda ću poć’,

Ali sad znam da moj put pobjeći neće.