Miroslav Krleža ” Gospoda Glembajevi”
*

Stoji Leone Glembay pred portretima svojih predaka i morbidno uživa u vlastitoj iskrenosti: “Ja sam u ovoj kući prolaznik, meni ove slike govore stvari mnogo tamnije od jedne zdravice!  Za vas onaj Glembay drži u ruci crkvu, a za mene krvav nož! Kako za koga! Was habe ich gesagt? Hab ich űberhaupt etwas gesagt? Ja sam rekao što sam čuo: da je ovaj Glembay varao na kartama, a onaj da je krivo vagao”.Igrajmo se pravosuđa. Dovedimo Leona u sudnicu i optužimo ga: Kriv si!
– Kriv si što nisi poštivao svoga oca i što si popustio zovu svoje tamne, uzavrele glembajevske krvi i uvukao se u krevet svoje maćehe očaran njezinim šarmom, njezinom Mondscheinsonatom, akvamarin plavim očima, njezinim mirisima, iako si od djetinjstva u sebi nosio sliku te žene koja stoji bezosjećajno nad odrom tvoje mrtve mame i drži u ruci maloga pinča.
– Kriv si što si starcu bacio istinu u lice, grubo i violentno, što nisi sačuvao tajnu koja te nagrizala godinama, što nisi pomislio na njegovo bolesno srce i poodmaklu dob i što si u konačnici skrivio njegovu smrt.
– Kriv si što nisi pomogao nesretnoj ženi koja je u glembajevsku kuću došla riješiti problem sebe i svojega djeteta i koja nije došla slušati tvoj sud o barunici. Zar je ta singerica bila toliko skupa da ju nisi mogao darivati? Zar nisi mogao zamoliti oca? Ili barunicu? Ali, ne. Ti si u ovoj kući samo na proputovanju, ti si cijeli svoj život samo na proputovanju.
– Kriv si što si dozvolio da te svlada glembajevski imperativ, bolest vlastite krvi, što si životinjski furiozno i nesmiljeno škarama zaklao barunicu.
Pokušajte odigrati ulogu branitelja i Leonu smanjiti kaznu…

Marija Juračić