Jedina, nadjenu mi ime
onaj što lomi krhka pera
zahuktalih vjetrenjača
pokrenutih vjetrovima zanosa,

a zna,da ja znam,
da laž pusta to je,
istina nikada neće biti
iza brojnih maski ljubavi
on će se od mene spretno kriti.
Jedina sam sama sebi
noćima dok pjesme pišem
slušajući šapat breze
što sonate meni sklada
nedajući duši da se nađe
na razmeđi sjete i nenada.
Jedina sam srcu svome
što mu boli mnoge gledam
jer mu ljubavna krila
raširiti slobodno ne dam.
Jedina ću uvijek biti
stihu što ko potok teče
u izmaglici mašte
dočekujući svako veče,
tad u sjenci ugasloga dana
izranjam neprimjetno prava ja,
sebi ,dobro znana
drugima tuđinka potpuna.