Jednom davno ili nedavno
dok su se godine nizale
a on ostajao vječno mlad
kao da ga nisu stizale
pojavila se neobjašnjiva glad
da napiše jednu pjesmu
pjesmu nad pjesmama.
Bile bi to njegove posljednje riječi
uklesane u papir
nikoga nije bilo da ga spriječi
u toj ludosti
da napravi spomenik životu i smrti
pa i onome prije i onome nakon
da objasni oko čega se svijet vrti
uozbiljio se, na silu naboranog čela
pisao je od prapočela vječni zakon.
Tražio je riječi velike, snažne
hrabre, mudre i svima važne
onako vječno mlad
s predumišljajem je pisao u
rimi ( da ga bolje narod primi)
dvanaestercu ( jer paše njegovom percu)
četiri strofe
koje li katastrofe
i neka mu oprosti Trojstvo
bilo je to pjesničko samoubojstvo – s predumišljajem.
Kidao je dušu, papir i živce
zatvoren u polutamu sobe
za neuspjeh tražio krivce
ostao bez ljubavi
ležao napuhan od mržnje i zlobe
kao moljac pun pokvarene robe
ma bio je to u najmanju ruku
nesmotren pokušaj Ega
da sebe stavi iznad svega
da napiše jednu pjesmu iznad svih
do tada neviđen i nadmoćan stih.
Godine su prolazile
pa je i ta vječna mladost prošla
pjesma nad pjesmama nikada nije došla
a sve druge su ga zbog nje ostavile.
Više nije bilo zacrtane rime
niti strofa, iščezlo je njegovo ime
s dna nekada išaranih listova
ostao je bez boja i kistova
u praznom ateljeu pjesničkih slika
ostao je bez djela i lika
onog zamišljenog i dovoljno umišljenog
da napiše svoju pjesmu nad pjesmama
i pronađe mir
a dvanaesterac mu je samo donio čir.
I onda jednoga jutra
nakon svih sušnih godina
u ogledalu je pozdravio prosijedog gospodina.
Shvatio je da je nepovratno nestalo
desetljeće izgubljenih dojmova
i nezapisanih malih pojmova
pa je poput najtužnije ptičice
očiju punih slane tečnosti
ispjevao okrnjene pjesničke sličice
i zalijepio ih u album vječnosti.
Danas je njegova nada jedna obična pjesma.
13 komentara za "Jedna obična pjesma"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.