Tog proljeća nepozvana

prisvojila sam mrki čempres

s krošnjom do neba

dugo, dugo već tužno šumori

stari tješitelj

dok vali razbijaju napukle stijene

stojim uspravno izbrazdana lica

čekam u sjenci

čekam zagrljena prazninom

daleka

čekam anđele bijele

da slete do uvale

u moje pjegave ruke

da razaznam, da prepoznam

da pogledam u oči

u koje ne stigoh uroniti

tog svibanjskog jutra

vidom svojim

ne, ne plačem

to se iz neba

niz čempres cijedi rosa

ona sam koja pogledom šuti

s ledom u grudima, obmana

u tišinu prelivena

s jedinom misli

da te privijem, pomirišem

oprosti

oprosti molim te

ne mogu dozvati tvoje lice

u noćnoj mori

htjela bih svojim dahom

spasiti tebe

ne uspijevam

ne uspijevam milena

ne plači nasmiješi se

oprosti dušo,

ljubavi malena

u ovom životu

ne mogu spasiti niti sebe

samo škrinjicu snova skrivenu

sa sobom uvijek nosim

čuvam je za te

u modrinu gledam

jednom

kada te u zagrljaj primim

da ti je predam.