Utihnule harfe ljubavne
u mojim lugovima sjećanja,
jesen se u srce uselila
pa ga boji bojom nemira
neprozirne jesenje magle.
Vjetrovi sjeverni kroz tijelo pušu
pa ga lede kristalima nesna
dok dušu oplahuju kiše beznađa
pa luta tijelom izgubljena
kao utvara kroz dvorce grofova.
Popadali listovi hrašća čekanja
da kišom natopljeni istrunu
pod gomilom potrošenih godina
i nestanu bez tragova.
Tko si ti i tko sam ja
da vračamo kazaljke uspomena
tamo gdje im mjesto nije
kad oko nas ledi se sve,
nestale su tople uspomene
i tužnije je nego prije
jer tango ljubavi mi smo otplesali
davno prije ove sumorne jeseni.