Otežalo nebo palo na Zemlju,
k’o nemoćni starac jedva se diže,
na nejaka pleća uprtilo teret
olovnog sivila i tako gmiže.

I magla, razlivena k’o mlijeko stiže
da gustim velom prirodu omota,
a  svojim jezikom vlažnim dok liže
oko nje se topi i nestaje ljepota.

Nekad bogata prazna su polja
no čuvaju poneko zrno i klicu
da ispune ono što Božja je volja
i nahrane gladnu zvijer ili pticu.

U golim granama vjetar se ljuti
što nema lišća da uz njega pjeva.
I ono otpalo već odavno šuti
pijano od kiše što stalno se slijeva.

Zažmirilo je Sunce da ne vidi kako
sve brže se dani predaju noći.
Umorno i lijeno i ono će tako
bez grižnje savjesti na počinak poći.