Uhvatio Vjetar Jesen pod ruku
pa je veselo poveo u šetnju.
Šušti lišće pod nogama njenim,
a zviždanjem on prati svaku njenu kretnju.

Na oblaku naslonjeno Sunce se krije,
malo je pospano pa mu se ne da
da svojim zrakama jače zagrije
dva veseljaka što s visoka ih gleda.

Čudljivo se Nebo mrgodi i prijeti
da će prolit kišu usred bijela dana
ali mudru Jesen neće iznenadit
jer ne ide nikad bez svog kišobrana.

Kraj šumskog puteljka izvirili vrganji,
u poljima klipovi kukuruza se zlate,
iz daljine opraštaju se i posljednje laste
no čekat će ih gnijezda kad se opet vrate.

Smije se Jesen, a Vjetar vragolan
sav se zapleo u njenoj kosi.
Plodove zrele k’o rasuto blago
u košaru ona putem skuplja i nosi.

Kad su se umorili od duge šetnje
pošli su zajedno do njene kuće
da se okrijepe mladim vinom
i dušu ugriju uz kestene vruće.

Dok je pucketala vatra u kaminu
usnula je Jesen svoje slatke snove,
a Vjetar je pred vratima dočekao Zimu
i krenuo s njom u avanture nove.