Jedan jezik nije znao stati,
na počinak nije htio leći.
Govorili mu drugi nek’ bira riječi
jer tek praznu slamu mlati.

Ali on nikako da to shvati,
veze dalje istim vezom,
nekad se pravi i Englezom
tek da drugi jezik skrati.

Ničeg se on nije libio,
na sramotu ili diku.
Što na srcu to na jeziku,
moto mu je glavni bio.

Svrbilo ga čak da slaže
bez pardona i bez dlake
bez po muke ili tlake
makar da se nešto kaže.

Onda mu se jednom desi
što ranije nikad nije
slomio se kada vidje
kako mu se drugi kesi.

Odjednom se čudo zbilo,
sav je jadan otežao,
ništa reći nije znao,
navrh mu tek nešto bilo.

Pogodio ga jezik zao
pa ga opet povukao.
Izleti mu bolno: „Jao!
Jao, jezik pregrizao!”