Jo Hans Rösler ( 1899-1966) njemački  književnik,  bio je skroman i jednostavan obiteljski čovjek. Volio je svoju staru kuću na brijegu, odakle se pružao pogled na dolinu i vrt u kojem su on i njegova supruga Kitty s ljubavlju uzgajali povrće, onda kada je ono postalo neizdrživo skupo, a da bi oplemenili okoliš, Kitty je svake godine u lončanice sadila 200 crvenih geranija. Svojim je rukama Jo oko kuće sagradio terase i posadio stabla kako bi mogli uživati u darovima života.
Nije mogao ni slutiti da će  se njegove knjige danas prodavati na internetu. Svom pastorku je rekao, a ovaj zapisao, da je uvijek želio da njegove knjige prelaze iz ruke u ruku,  da ne budu dekoracija iza stakla dućana i privatnih polica.

„Niemand von uns zweifelt daran, daβ dir auch dieser Wunsch erfűllt wird,denn deine Geschichten tragen sich weiter wie Samen denn der Wind durch deinen Garten weht.“

Puše vjetar i nosi sjeme lijepe književnosti kroz vrijeme do njenih čitatelja. Za moje Očarane prevela sam jutros kratku i dirljivu priču ovog osebujnog čovjeka.

Priča se nalazi u zbirci „Wohin sind all die Stunden“.

*

Odluka

Ovih sam dana dobio nenadanu posjetu.

„Smetam li?“

„Dolaziš li ti ikada u neku kuću, a da ne smetaš?“

„Znam, nitko mi se ne raduje“, kazala je moja posjetiteljica, “ali, što mi drugo preostaje nego ući bez kucanja? Moram ti reći da danas moram odvesti tebe, ili tvoju suprugu. Na tebi je odluka.“

„Poslušaj, Smrti“, odgovorih,“ koji suprug ne bi dao život za svoju ženu? Nitko ne umire rado, ali ja nju toliko volim, a ona se još treba radovati životu- pa ako baš moraš, hajde, uzmi mene.“

„Govoriš, a nisi ni promislio“, rekla je moja posjetiteljica, kuma Smrt,“ tako to ne ide. Tko umre, njemu je bolje nego onome koji ostaje. Rješava se svih zemaljskih briga. Sve što ga danas pritišće, borba za egzistenciju, svađe sa susjedima, izbjegavanje vjerovnika, strah od starosti, briga hoće li mu zadnji novčić biti dovoljan, hoće li šef biti zadovoljan, dosađivanje kolega; sve je to sada iza njega. Mrtvome je dobro. Ne čuje oluje koje se zabijaju u njegov dom, ne vidi kako voda raste, nikakva ga vijest ne može ražalostiti, ne žuljaju ga cipele, zub ga ne boli, može se konačno opustiti i sve svoje brige zaboraviti.“

„Tako ti voliš prikazati stvari“, odgovorih,“ posao ti je da utješiš ljude koje odvodiš. Što se mene tiče, ja se ne bojim. Želim umrijeti prije moje žene jer je jako volim i želim da ona još uživa u zemaljskom životu.“

Smrt me je dugo promatrala. Bilo je nečeg dobrog na njezinom licu.

„Upravo zato što voliš svoju ženu, moraš još jednom promisliti o svojoj odluci. U dobrom braku, kakav je vaš, u kojem ste 30 godina jedno za drugo brinuli, u kojem nije postojalo ništa što ne bi bilo zajedničko, onaj koji ostane, bit će jako pogođen, mnogo više od onoga koji će otići. Zar ne misliš i ti tako? Zamisli život tvoje žene kada ostane sama. Slomit će joj se srce. Sve brige koje ste dijelili, nosit će sama na svojim leđima. Težak će joj postati život bez tebe. Spoticat će se kao slijepa na svaki kamen koji nećeš više uklanjati s njenog puta. Nikoga neće biti da joj osuši suze, Kada bude čula neku pjesmu, kada bude bez tebe šetala, mučit će je sjećanja, boljet će je pogled na tvoju žlicu na prostrtom stolu.  Vaši zajednički prijatelji će otići, jer tko se druži s bračnim parom, ne dolazi kasnije onome koji je ostao. Ispričat će se što ne dolaze, možda čestitati poneki praznik. Tvoja supruga će osamljena sjediti, sat će odbrojavati vrijeme, ona će stalno na njega pogledavati, ali nitko neće ući u sobi, ni ti , ni nitko tko bi još pitao za tebe. Sjedit će tako tiha , stisnutih usana i misliti na sve što je propustila učiniti; zahvaliti ti bar jednom što si je uzeo za ženu, što si joj bio dobar suprug, sve ljubavne neizgovorene riječi pritiskat će joj srce, teške kao kamenje.  Žalit će za svakom propuštenom minutom koju si je morao čekati  jer joj sada svaka minuta traje kao tisuću izgubljenih …

Razum će je obmanjivati, razgovarat će sa stolicom, sa stolom će razgovarati jer neće biti nikoga kome bi se mogla izjadati. Vremenom će i dan provoditi u krevetu, jer zašto da ustaje kada nitko na nju ne čeka, nitko je ne treba. Reci, zar joj zaista želiš priuštiti takvu tugu?“

Zgrabio sam Smrt za ruku:“Ne!“povikao sam. „Ona tako neće živjeti. Volim je više od sebe, uzmi nju, a mene pusti da živim u tuzi. Odvedi nju u mirnu smrt… Ona gore spava. Jako je umorna. Odvedi je i ne budi je. Neka otvori oči tek kada se nađe pred Božjim licem. Ne budi je ranije, mogla bi se rastužiti, pitati za mene.“

Smrt je kimnula potvrdno glavom i krenula uz stepenice.

„Ne!“ povikao sam,“Ostavi je, uzmi mene. Ne bih mogao podnijeti da ne čujem njen glas, njene korake u kući, lagani zveket posuđa dok priprema doručak. Ne mogu sam sjediti za stolom, ne mogu leći u krevet, a da ne čijem njezino disanje pored sebe. Kako bih se bez nje mogao radovati životu? Stolica na kojoj je sjedila, kaput na vješalici, koji je nosila, okvir vrata, koji je čistila svakog petka, svaka košulja koju je izglačala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno molili- kako bih mogao izdržati pogled na nju. Razum će mi razoriti pomisao na sve što sam joj propustio dati, koliko je nježnih riječi ostalo neizgovoreno, koliko joj ljubavi nisam pružio, novine čitao umjesto s njom razgovarao i gledao je, a tako je lijepa bila, sviđala mi se, a zadnjih godina nisam joj ni rekao; hvala što si tu, hvala što si se udala za mene, hvala što sam te mogao voljeti kao prvih dana naše ljubavi. Nikada joj nisam zahvalio na životu koji mi je darovala, strpljenju kojim je moje nestrpljenje razoružavala, ni na pogledu kojim me je gledala, na osmijehu koji je dolazio iz dubine njenoga srca.

Sada znam da su riječi moja žena, koje izgovaramo cijeloga života, najljepše riječi  koje jezik ljudski poznaje.  Dozvoli da je još jednom vidim prije nego li me povedeš. Daj mi samo, tri dana, tjedan, da nadoknadim sve propušteno…“

Smrt je sišla sa stepenica i pošla k izlaznim vratima

„Upravo sam pogledala u moju knjigu i vidjela da sam se zabunila u kućnom broju. Vas dvoje dolazite na red tek nekoliko stranica kasnije, kako vidim…Ne zamjeri, prijatelju. I dobro koristi svoje vrijeme, jer kada opet dođem, neću vam moći dati tri dana, ni tri minute da nadoknadite ono što ste tijekom 30 godina propustili.“

S njemačkog prevela: Marija Juračić, prof.