S njemačkog prevela Mihovila  Walner Pasarić

Moja najdraža majko

Prošle su godine i konačno je došlo vrijeme da  ispunim tvoju najveću želju; da dođeš k nama i da dobiješ svoju vlastitu sobu i to u gradu koji si uvijek voljela i za kojim si čeznula jer si, mnogo prije nego što sam ja došao na svijet, tamo išla na bračno putovanje.

Možda taj grad na poznatoj rijeci nije tako lijep kako si ti to u sjećanju zadržala. Ali znam da cijeli život željela taj grad još jednom vidjeti i možda u njemu  s nama proživjeti  svoje posljednje godine života.  Još kao mladić, a imao sam tada 18 godina, sam ti to obećao, a svoje sam obećanje ponavljao kad god bismo se sreli.

Kao što znaš, u tom sam gradu pokrenuo posao, napredovao i štedio, a sada su i naša djeca dovoljno velika da doprinose kućanstvu pa sam tako prije nekoliko mjeseci kupio kuću. Leži malo izvan grada između vinograda, ali tramvaj vozi do nas. Kuća ima veliki vrt i predstavlja ono o čemu si cijeloga života sanjala. Nije velika, nije ni nova, stara stabla rastu u vrtu, a prozor sobe koju sam tebi namijenio, a to je najljepša soba u kući,  gleda ravno na Kahlenberg.

Uvijek sam mislio na tebe kada bih se tuda vozio i želio sam tu kuću kupiti. Veselio sam se sretnome danu kada ću ti moći napisati ovo pismo.; Majko, dođi k nama. Imamo kuću! Ali kako to obično biva, prvo nam je nedostajalo novaca, onda je vlasnik nije htio prodati. Nekoliko puta smo uštedjeli novac, ali uvijek se nešto desilo; duga bolest  i  7 godina je trebalo dok smo potpisali ugovor o kupnji . Sada je kuća naša. Majstori su je pregledali, trebalo je mnogo na njoj popraviti, uvesti vodovod, popraviti krov i još mnogo toga. No sada te možemo dovesti k sebi.

Majko, imala si mnogo strpljenja, nisi gubila nadu da ćemo te jednoga dana pozvati. Uvijek si pisala; Ne brini, moj mladiću, uzmi si vremena, ja ću čekati dok me ne pozoveš. Pisala si kako se veseliš životu s nama, gradu, njegovim crkvama, mostovima, ulicama i kako ćeš u nedjeljno jutro s unucima šetati. Ponekad ćeš otići na koncert, u kazalište. Uzet ćeš  kartu za treći red desno gdje si kao devetnaestogodišnja djevojka na tvom bračnom putovanju s ocem sjedila i držala ga za ruku.

Oprosti, majko, što je toliko trajalo dok sam stvorio dom za nas i sobu za tebe. U naš mali stan na petom katu nismo te mogli pozvati. Ali sada, majko, imamo mjesta i za tebe. Uvijek sam sanjao o tome kako te čekam na kolodvoru, sve ti pokazujem, vodim te u sobu. Uz prozor udobna fotelja čeka na tebe, veliki buket cvijeća, jasno šarene anemone jer ih voliš i veliki buket ljubičica. Majko, ne mogu ti reći koliko sam čeznuo za tim trenutkom.

A sada pišem adresu vrlo pažljivo jer se bojim da te poštar neće moći pronaći. Zato upisujem adresu: Za moju majku, Pirna na Elbi, Groblje, 49. red, mjesto 6954.