Čitajući Majdakov roman „Kužiš stari moj“ nakon toliko decenija otkrivam značajne promjene u vlastitom diskursu. Ono što mi je negda bilo privlačno, poticajno i zanimljivo, sad mi je manje… i obrnuto. Površinski sloj priče, koji me oduševljavao, sad ostaje u pozadini dojmljive tragike osoba i društvene stvarnosti. Ima tu više literarnog tkiva nego što sam ranije zamjećivao. Mogu, na prvu, razumjeti zašto se ovaj roman postavlja kao prototip hrvatske proze u trapericama (urbanitet, žargon, hvatanje u koštac s različitim društvenim tabuima). Autor je ovdje – kao možda nigdje u svom opusu u tolikoj mjeri – nastojao, i uspio, ostvariti prividnu trivijalnost, a zadržati „visok“ stil pripovijedanja: iznivelirati potrebe „obične“ publike i književnih znalaca.

U čemu je, onda, problem? Možda u tome što sam se u međuvremenu načitao – i prečitao – postmodernističkog alijeniranog Weltanschauunga koji, uistinu, jest cool, ali mi već pomalo izlazi na uha. Njegova „svojevoljna samokritičnost“, ironija i „nesavršenstvo kao odabir“ mogu ponekad biti istoznačnice za samoljubivost, indolenciju i prkosni „`ko vas šiša“ – stav bez pokrića. Zvonkecov Glista uopće nije tipičan žanrovski antijunak u odnosu na prosječnog globalnog antijunaka, nositelja traperica… onih na duši, ne na dupetu. Ta je duša – rođenjem zakinuta – senzibilna, gladna i ustreptala, otvorena svim izazovima, iskrena do razine dječje naivnosti, ne i gluposti. Da, da… tu je i prozni subjekt koji je megakul… blaa! Ako pitate mene, Glista is the only one who counts.

Ne mogu se usputno ne zapitati, jesu li svoje romane svjetski autori proze u trapericama uistinu pisali odjeveni u traperice, ili, možda, u samtericama, pumpericama, erotskom rublju… Bizarno? Možda i nije. Obožavam kuriozitete!

Majdakov „Kužiš, Njofra“ vjerojatno je to više globalan u širim razmjerima, srazmjerno tome koliko je više lokalan u svojim zagrebačkim, jer klasičan primjer žanra proze u trapericama u svim svojim sastavnicama… očito, baš i nije. Tekst je to koji, definitivno, može funkcionirati na prostorima koji razumiju ovdašnju `šatru`. Ne nužno u smislu jezičnog idioma (gradskog govora i žargona) – koji je u romanu vrlo štedljivo korišten pa nikome ne predstavlja stvarnu prepreku za čitanje – nego više zbog razumijevanja mentaliteta sredine. Je li se djelo uspjelo vinuti iznad tih i takvih okvira, u smislu umjetničkog poopćavanja i svevaženja, teško mi je procijeniti, zato što…

Eto, na primjer, ja

Ako ste pedesetih godina prošlog milenija rođeni u Zajčevoj… parsto metara od centra Maksimirskog stadiona;

Ako ste u razdoblju inicijacije više vremena provodili po tramvajskim pulferima i sendvičima nego u vozilima ZET-a;

Ako ste bolje poznavali noćne gradske polivače i mile-cajce nego svoje susjede;

Ako ste često spavali po studentskim domovima, makar ste imali stalno prebivalište u Zagrebu;

Ako vas je u prolazu po Bolničkoj, između „ludare“ i „risovog“, pored živice zaustavljao žicar u pidžami i u sobnim papučama, s pitanjem: „Imaš pljugu?“ „Nemam.“ „Dobro“, frajer izvadi iz džepa pljugu. „ A imaš vatre?“ „Nemam.“ Frajer izvadi upaljač…  Klasični vrapčanski bradati vic.

„Nije lako biti luđak… dok su budali potrebne teške škole“, zaključuje Majdak.

Čitav završni dio romana odnosi se samo na ovu finu liniju koja dijeli ludost od ne-ludosti. I, kao u Dickovom „Ubiq-u“ – u kojem su svi glavni junaci već od prve polovice romana mrtvi, a mi to ne znamo – tako se i ovdje moramo zapitati, u kojem trenutku su Glista i Geza, uz Milćekovu svesrdnu pomoć, skrenuli na… drugi kolosijek. Jeste li ikad pomislili, kako bi vam teško – gotovo neizvodivo – bilo nekome dokazati da niste ludi?

„Tko ja!? Neeee… ma kakvi! Ja lud!? Ni pod razno! Nisam. Stvarno… nisam…“

Vjerujete li vi njemu? Hm.

Pa da završimo:

Ako ste redovito srkali vreli ponoćni bažul s podmornicom u „Pothodniku“ ili na „Gumenjaku“… onda…

Kaj onda?

Niš… onda.

Zanimljivo je, na primjer, da me Majdakov roman „Ponoć“, kompozicijski-strukturalno, a i šire, u daleko većoj mjeri podsjeća na rodonačelnika žanra – J. D. Salingera i njegovog „Lovca u žitu“ (The Catcher in the Rye) jer, i raž je valjda žitarica. Pri tome se rečena „Ponoć“, ne smatra, nužno, prozom u trapericama.

„Je l`ti to kužiš?

Kak bi kužil ti kad ne kužim ja koji već davno kužim sve te finte, frajeru jedan!“