Bojim li se „umjetne inteligencije“? Ne… zašto bih se bojao nečega što ne postoji. (A)rtificial( I)ntelligence je kvazi futuristička izmišljotina pisaca znanstvene fantastike. Ona nije ništa drugo do shit in, shit out, u značenju – besmislen unos podataka u računalo proizvodi besmislen output. Pravi problem pojavljuje se onda kad data input postane smislen… zloslutno, morbidno, tendenciozno, kriminalno smislen. To je vrsta „umjetničke“ inteligencije koje se bojim. Samo… ona nema nikakve veze s AI nego, jedino i isključivo, s HI.

Inteligencijom, obično, smatramo sposobnost  ljudskog snalaženja u novonastaloj situaciji, a njena količina u testirane osobe mjeri se kvocijentom zvanim IQ . I tu sad, kao i uvijek, na scenu stupa terminološki problem. Sukladno fenomenološkom znanstvenom nazivlju, značenje pojma „inteligencija“ (lat. intellegere – razabirati, umom shvaćati, razumijevati; vještina) ne svodi se isključivo na uspješnost u rješavanju numeričkih ili slovnih zadataka. Uostalom, ako se posvetimo vježbanju, ući ćemo u „grif“ i u kratkom vremenu neslućeno povećati svoj IQ. Kod ovih testova riječ je, naime, o samo dva – od ukupno devet – H.Gardnerovih vidova ljudske inteligencije: onom logičko-matematičkom i onom verbalno-lingvističkom. Za potrebe članka naglašujem riječ „ljudske“ zato što se sad, navodno, pojavila i neka nova, dosad nepoznata, „ne-ljudska i ne-čovječna“ inteligencija; dok je neljudskih i nečovječnih bilo, o-ho-hoo, i ranije. Sama činjenica, što je  pojam „inteligencije“ od davnina bio podređen isključivo ljudskoj vrsti obezvrjeđuje u ovoj diskusiji sve važeće znanstveno nazivlje… premda čak i „Hrvatska enciklopedija“ pri samom kraju odgovarajuće odrednice usputno spominje “tzv. kibernetičke modele inteligencije“, s naglaskom na „takozvane“.

Sve što ću još ovdje, u nastavku članka dopisati samo će grohotom nasmijati zastupnike teorije postojanja „umjetne inteligencije“. E, sad… budući da je AI, kao fenomen, plodan rasadnik razvijanja brojnih teorija zavjere (a znamo da teorije zavjere, u pravilu, nisu drugo do nespretno prikrivanje šlamperaja u zataškavanju nestašluka na razini visokih struktura vlasti) to bi tjeralo vodu na mlin spomenutim AI–filima. Ipak…

Who is afraid of big bad Woolf?

Prvo ubojstvo koje je počinio jedan robot dogodilo se, navodno, davnih godina u nekoj njemačkoj tvornici za proizvodnju automobila. Pričepila ga, jadnika, automatska „ruka“. Žrtve napredne tehnologije iznimno su brojne. Pomislimo, samo, na nesreće u prometu. I kočije su gazile ljude. Hoćemo li se vratiti pješačenju?

Računalna tehnologija spada u područje „oruđa“ /tools/, ne bitno različitog od pluga ili čekića na primjer – ekstenzija… i to je sve! Moderna tehnologija ukida radna mjesta! I plug je ukinuo mnoga radna mjesta. Ukinimo plug!

Znam… pretjerujem, ali… shvatili ste.

Ljudska inteligencija, pored ostalog, pretpostavlja mnoge intimne i socijalne sposobnosti (Apstraktno mišljenje; Svijest o vlastitoj egzistenciji; Razumijevanje ideja i humora; Uživanje u umjetnosti i tjelesnoj aktivnosti; Sklapanje prijateljstava; Osjećanje ljubavi prema ljudima, životinjama i biljkama, prema prirodi i svemiru uopće; Osjećanje mržnje prema ljudima…)

Umjetna inteligencija ne posjeduje svijest o sebi, ne poznaje apstraktno mišljenje i smisao umjetnosti, ne zna za humor i osjećaje.

AI-ljupci će me na to odmah zaskočiti: „Kako znaš!?“

„Tako“, odgovorit ću im.

Kakvo pitanje – takav odgovor.

Argumenti tipa – `umjetna inteligencija je pobijedila svjetskog prvaka u šahu` ili, s druge strane, `diletantsko astronomsko društvo raspisuje natječaj za tipskog raspoznavača galaksija`( jer ih umjetna inteligencija nije u stanju razaznati, a ljudski mozak ih prepozna isprve) – ne služe ničemu.

Ukoliko načas zanemarimo futuristička nagvaždanja o tome kako će odmetnute `automāte` (u pravilu narcisoidno antropomorfizirane jer … sve se uvijek vrti oko nas, radi nas i zbog nas) podčiniti svoje stvoritelje – dakle, nas – ili da će nas, jednostavno,  nadomjestiti u nekom distopijalnom polucijskom okružju, u kojem tih „nas“ više i nema… dakle, zanemarimo li nepostojeću opasnost od `umjetne inteligencije automātā` i usredotočimo li se na suzbijanje kompjutorske zloupotrebe humano-tātā, mogli bismo spasiti čovječanstvo od povratka u tehnološki srednji vijek, prouzročenog svjesno isproduciranim paranoičnim strahom od… nepoznatog. Same all story.

Zamislite sada svijet onakvim kakav je bio ukoliko jučer, prije ciglih četrdesetak godina: Tipkanje tekstova na pisaćem stroju dražesna je nostalgija.

„Uuups, greška… krenimo od početka! A sad… na poštu! Kako… već je zatvorena, a moram…“

„Je li taj književnik živ!? Hm… ovaj leksikon je zadnji put apdejtiran prije dvadesetak godina!?“

„Telefonska govornica je tu, ali …nemam kovanice! Jupiii, našao sam kovanicu, ali… slušalica je otkinuta, a pred sljedećom govornicom je dugačak red!?“

„Sitnice“, reći ćete.

„Sitnice čine život“, reći ću.

A to, je li umjetna inteligencija – poput vatre – dobar sluga, a loš gospodar… to će reći budućnost. U međuvremenu, svojim fantazmagorijama na temu… zabavljat ćemo vas mi, znanstveni fantasti.