Čitava Slavičekova životna priča mogla bi nam se učiniti neobičnom kad ne bismo u obzir uzeli ono što je ponio iz svog roditeljskog doma. Svi mi, generalno uzevši, volimo svoje očeve (premda psihijatri muškarce uvijek prvo pitaju: „Jeste li mrzili taticu?“) osim J.P. Sartrea, koji u svojoj autobiografiji „Riječi“ doslovno kaže: „Moj otac je umro dovoljno rano da ne nalegne na mene svom težinom.“

Eto… počeo sam pisati ovaj članak onako kako je Slaviček pisao svoju poeziju… `posizanjem za parentezom, mahom posredovanom zagradama koje postaju i prepoznatljivim grafičkim elementom (M.Pogačar). Za mladog Milivoja otac nije bio samo „dragi tata“ nego ideal i uzor, osoba vrijedna svakog divljenja i poštovanja. Nacionalno osviješten Hrvat, dva puta izbacivan iz škole, između dva rata često zatvaran; Mađari su ga posprdno zvali `mali Hrvat`; Lijevi radićevac u teškim vremenima, Mato je žandarima gandijevski plaćao 500 dinara kazne, po obilasku, zbog zabranjenog isticanja hrvatske zastave. Sina je u krsni list službeno upisao pod imenom Mijo/Mihovil jer nije bilo sveca Milivoja… za potrebe  imendana. Ove, kao i ostale gdjegod i komične anegdote iz usta sina Milivoja, ocrtavaju beskompromisni međimurski `puntarski` značaj… protest i opredjeljenje. Ne treba, stoga, čuditi što će Milivoj i sam biti aktivan u političkim promjenama krajem osamdesetih i početkom devedesetih  godina (`barakaši`). Na Brozovu izjavu: „Hrvatska će biti samostalna kad Sava poteče uzvodno“, Slaviček je odlučio da `ta rijeka, koja teče onako kako on neće, treba početi teći onako kako on hoće.`

Prvo što nam pada na pamet pri spomenu Milivoja Slavičeka nije stih ili rima, ako izuzmemo `sinje more svijetu reci` (uostalom, često je pisao svojevrsni poluprozni, ritmični `blank verse`)… nego njegova 39 godina stara lula (očev poklon) i bradica, koju sam povezuje s „Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ iz 1967. i… s `kontinuitetom`, ma što mu to značilo. A u poeziji…  `snažni subjekt koji se konstantno apostrofira sveprisutnom zamjenicom ja.`

Izvor svog obiteljskog prezimena Milivoj poetično traži u međimurskom obliku naziva za pticu – slavuja. Profesor J. Bratulić s time se ne slaže nego smatra da je riječ o slovačkom korijenu. Slavuja nismo pitali.

Slaviček je pripadao generaciji `krugovaša` (časopis Krugovi, 1952-1958.) ili `druge moderne u hrvatskoj književnosti`, pisaca koji su, `nadmoćno i radosno, rasporili socrealizam.`

Bio je srednjoškolski nastavnik, knjižničar, akviziter, veleposlanik u Poljskoj (1992-1993.), urednik časopisa („Kolo“…), kolumnist i književni kritičar, predsjednik Društva hrvatskih književnika (1978-1980.), kao i prevoditelj sa slovačkog, slovenskog, poljskog i ukrajinskog jezika. (Papa Wojtyla ponekad bi upitao hrvatske delegate: „Kako je moj prevodilac?“). Nagrađivan i odlikovan u zemlji i inozemstvu, jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Slavist i slavenofil… od sedamdesetih živi, zapravo, u Poljskoj, svojoj drugoj domovini.

Slaviček je volio Tina kao `starijeg kolegu`. Parafrazirao je „Sebi uz prvih šezdeset“ člankom „Mojih prvih pedeset“. Međusobne `literazofijske` bliskosti sam pronalazi u ritmovima i rimama, manje u motivici.

Kao pjesnika karakterizira ga ironija, `otklon od metaforije i sklonost upotrebi kolokvijalnog, ponekad intencionalno trivijalnoga jezika.` Naglašeno je urban autor, s temama iz gradske svakodnevice. Antologijski su mu naslovi: „Vrijeme je da se događa napokon čovjek“, „Nastanjen uvijek“ i „Rijeka i ja smo u neprijateljstvu“, gdje rijeka predstavlja mainstream.

Hrvoje Hitrec ga naziva `zaigranim čarobnjakom stiha`. Slaviček je iznimno cijenio Hitreca. Kada bi došao na neki skup i zatekao ga, povikao bi: „A, vi ste tu. Sada mi je lakše!“

Na otvorenom prvenstvu Zagreba (Jugoslavije) Milivoj je osvojio prvo mjesto u pušenju lule. Uspio je 3 grama duhana, bez gašenja i ponovnog paljenja, pušiti čitavih 57 minuta i 40 sekundi. Ponosno izjavljuje da je taj rekord kasnije rušio u nekoliko navrata.

Posljednjih četvrt stoljeća svog vijeka povukao se u mir.

Jedan je od pisaca koji su od Grada dobili stanarsko pravo u Čakovečkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci, u takozvanoj `Ulici književnika`. Budući da je moja obitelj do sredine šezdesetih živjela u susjednoj Maruševečkoj ulici, sva je prilika da sam, kao dijete – igrajući se pred kućom – često susretao i Slavičeka, i Šoljana, i Slamniga, i… Što mi to znači?

„Ništa… Sve!“ rekao bi Salahudin.

Ovaj će vam se članak, vjerojatno, učiniti pomalo… zbrda-zdola. Tako sam ga i pisao… fasetizirano. Kad i posljednja faseta sjedne na svoje mjesto, pred vama bi se trebao pojaviti lik čovjeka s bradicom i lulom. Uostalom, Slaviček je i sam svjesno izbjegavao sustavno „faziranje“, umećući redovito po pet starih pjesama u svaku svoju novu zbirku.

Prilažem nekoliko zanimljivih Milivojevih (volio je svoje hrvatsko i južnoslavensko ime) razmišljanja o poeziji:

• Ponekad mi je teže izabrati naslov nego napisati pjesmu.

• Točno znam kad sam napisao posljednji stih neke pjesme.

• Literatura je uvijek dokument, aroma vremena.

• Naslonio bih papir na zid i zapisivao. Do kuće se zaboravi.

Kad za neke pjesnike kažemo da su `osebujni`, a njihove pjesme da su… `zanimljive`, to je često blag pejorativ za „I don`t know what to say“. U Slavičekovom slučaju oba izraza su čisti denotativi. Čovjek je, uistinu, bio osebujan i pjesme su mu zanimljive. I know exactly what I want to say.

Izvori:

• Enciklopedijska građa

• „Srdačno vaši“; You Tube; HRT 1991.

• https://www.matica.hr/knjige/autor/598

• https://www.portalnovosti.com/izvrsno-i-neupotrebljivo