Labruska to voli tvrđe, što za mene predstavlja dodatni problem. Osteomuskularna građa aminodskog tijela i bez toga je suviše gruba za krhka, spužvasta tkiva prosječne Floranke. Ipak, ne rogoborim. S izdancima poput Labruske ne rogoborite. Jednostavno, kontrolirate se. Premda … to je lakše reći negoli učiniti. Naročito s izdancima poput Labruske.

Njeno raskošno tijelo nije drugo do klaster vretenastih i kuglastih oblika, povezanih nježnim, čudesno izvedenim pregibima. Čitav paket umotan je u satenski omotač od bjeličasto-žućkaste pokožice. Fruktozni mirisi njenih intimnih područja u trenucima uzbuđenja poprimaju oporu notu vrenja. To je samo jedan od razloga zbog kojih bi svim vrstama prisnosti s Labruskom najtočnije odgovarala riječ ”opijenost” –  samo… bez navodnika.

Nema sumnje da je aminodski egzotični vitalizam presudio kad je za svog službenog ”ljubimca” odabrala baš mene. Ne zanemarujući pritom moj osobni šarm, dakako.

Pa što!? Ukoliko odgovara njoj, odgovara i meni. Mogućnost utjecaja na tako visoko pozicioniranu Floranku dragocjen je dobitak za svakog Xena. Posebice za Aminoda s misijom.

…

Labruska me gleda svojim grahorastim očima; odozgo, preko golog ramena. Ne govori ništa. Ne mora. Znam da je zadovoljna. Ustaje i prilazi bljutavocrvenom polivinilnom stolu, osim kreveta jedinom komadu namještaja u prostoriji. Iznenada se teatralno okreće i baca na mene šaku zlatnika. Jedan se otkotrlja pod vrelu kožu moje butine. Šokiran ledenim dodirom, odižem bokove. U letu hvatam njen gladni pogled dok sobicu ispunjava opojan miris mošta.

“Volim što si uvijek dobro raspoložen … Whore“, “isprdi” ona svoj praskavi stakato kroz rubinom optočene usne.

Whore – to je jedina ljudska riječ kojom se koristi. Toliko ju je usavršila da bi je, zasigurno, mogli razumjeti i stanovnici teraformiranih planeta svih triju naseljenih galaksija.

Zašto baš triju? Pa zbog one tri “crvotočine” što su se još za postatomskog doba stacionirale u okolici Sunčevog sistema. To, barem, svi znaju.

A zašto ne i same Terre? Nje više nema. Kao dijete gledao sam rast crvenog diva pa … maglice. I što sam osjećao? Ništa, kao da gledam vatromet. Spileogeia je moj dom. Tu sam rođen.

Pri odlasku Labruska još “isprdi”: ”Budi spreman pred `uminuće`. Poslat ću po tebe!”

Opustim se na krevetu.

…

Ne bih ovdje naširoko raspredao o tome kako floranski zakoni strancima zabranjuju spontan pristup domaćem stanovništvu, s osobitim naglaskom na pripadnice. Napominjem to reda radi, neka se primi na znanje.

Još manje namjeravam daviti time kako je Xenima zabranjeno korištenje zatvorenih javnih prostora naseobine, kao i sredstava javnog prijevoza. Sve to pod uvjetom da su, nekim divnim čudom, uopće dobili papire za ulaz u središnju Legu, što znači – za prolaz kroz “zavjesu”.

U zabranjene javne prostore, razumije se, nije uključen kvartir poznat kao Xen-ghetto ili – riječima obitavatelja – “back o`  town”; namijenjen prije svega Aminodima, a zatim i ostalim Xenima, došljacima s teraformiranih planeta galaksije.

Ovaj gnjusni aparthajd opravdava se izmišljotinom kako naša amonijačna tjelesna isparenja kod biljnih domorodaca izazivaju epidemije letalnih alergija.

Glupost! No nećemo radi toga cmizdriti. Xen-ghetto je od “uminuća” do “bljesnuća” ispunjen slobodoumnim Floranima koji nemaju ama baš nikakvih problema s aminodskim mirisima. Neslobodoumni Florani nemaju ovdje što tražiti. Znaju oni to i sami. Izuzetak predstavljaju do zuba naoružane ophodnje “reda i zakona” koje su nam, i te kako, dobrodošle. Glupani to čine na vlastitu odgovornost.

…

Labruska se ne zove Labruska. Ja sam se dogovorio sa sobom da je tako zovem. Ona o tome pojma nema. Ukoliko baš navaljujete da vas naučim izgovoriti njeno pravo ime – što najtoplije ne preporučujem – morat ćete jezikom proizvesti zvuk sličan prevlačenju dlana preko površine mjehura od kaučuka. Tako nekako, otprilike.

I premda sam na sojenicama Merge – gledajući kako mi žuta voda Sigreta protječe kroz nožne prste – godinama usavršavao floransko glasanje, još uvijek ga stružem s gadnim akcentom. Labruska se pretvara da joj ne smeta. Jedino, kod svakog mog obraćanja nesvjesno zetrepće izbojima na čelu. Dobra, draga Labruska!

Buljim u koloniju hrđave plijesni, udomljenu na utoru loše izvedenog šalunga sirovog betonskog zida. Nigdje prozora. Samo taj neostakljeni otvor puškarnice. Pogled mi se spušta na otučeni čučavac, zabijen u kut sobička. Iz pipe na zidu u kloaku curi uvijen trak vode. Žubori ugodno … uspavljujuće …

I …  evo me opet na grubim balvanima Merge. Vrijeme je “bljesnuća” … kad se divovsko, narančasto sunce Namu bezuspješno pokušava sakriti iza patuljastog, višestruko sjajnijeg Befa.

Sigret žubori; Damne govori, a ja zurim u mladež gdje skakuće po sojenicama Djurbe na suprotnoj obali. I Naida je tamo. Znam to, premda je ne vidim … od izmaglice.

“Sajme … pa ti mene uopće ne slušaš!”

“Slušam, učitelju … slušam. Sve mogu ponoviti naizust.”

Damne se pretvara da je ljutit, ali nije – poznajem ga dobro.

“Sajme je… izabran“, patetično izgovaram, “da jednog dana – kad bude spreman – nanovo uspostavi poremećeni red stvari. Radi toga ne može živjeti kao ostali ljudi. Sajme se mora pripremati za svoju misiju. O toj misiji ovisi sudbina ljudske rase na planetu Spileogeia!”

Sudbina ljudske rase … sudbina … ljudske rase … dok Sigret ugodno žubori, a Naidine slatke nožice skakuću… u izmaglici … po neotesanim balvanima Djurbe.

…

Budim se preznojen. Skačem s kreveta i jurim kroz prašnjave, otpadom prekrcane hodnike. Grajc sjedi na smrdljivoj, iskrzanoj ponjavi u svom zakutku. Okružen je skupinom meni nepoznatih mladića. Bulje u mene, sa strahopoštovanjem. Grajc mi važno namiguje. U prolazu munem ga koljenom u rebra. On se ponosno ceri i kašlje.

Izlazim u vrevu ulice. Poput zasićene bludnice, sjenoviti Xen-ghetto sprema se na još jedno besano “uminuće”. Podižem pogled; patuljasto, bjeličasto sunce Bef upravo zamiče za Namuov narančasti disk. Morat ću požuriti!

…

”Baš ti je zgodan … Sigurna si da nije na prodaju?” zapitkuje krupna Floranka, besramno zureći u moje guzove koji drsko strše, utegnuti u preuski push up. Kora njezinog vrata nepopravljivo je izbrazdana. Iz usta joj zaudara na gnjilež. Srećom, sve je ovo samo kurtoazni pokušaj da stupi u kontakt s Labruskom. Razgovor mi, obavještajno, nije zanimljiv pa, dosađujući se, promatram umjetničke instalacije u izložbenim prostorima galerije. Jedna od najbližih neodoljivo podsjeća na, masivno disproporcioniranu, kopiju mokrog čvora moje sobice. Ne slučajno; samo još egzotika Xen-ghetta može pokrenuti gvaljaste sokove u zakrēčenim cjevčicama natrulih stupova floranskog društva. Rado bih se približio grupici starkelja koji šušljetaju neposredno pokraj ostakljenog zida, ali lančić je prekratak. Iz udaljenosti do mene dopiru tek nepovezani fragmenti razgovora.

Labruska se spretno rješava neželjenog društva.

“Sigurno si žedan“, obraća mi se slatkim pucketanjem, žustro prolazeći rukama kroz moju gustu, crnu grivu.

“Da, da, da“, podložno dahćem.

“Bilo mi je zadovoljstvo“, ovlaš se klanja gnjiloj … dok za sobom povlači lančić. Krećemo prema šanku. Ona sjeda na visok barski stolac i naručuje mineralnu vodu. Poput ostalih “ljubimaca“, ostajem stajati za leđima svoje domine.

Dok mi Labruska pruža staklenu dozu, prilazi joj vremešan Floran – jedan od obnašatelja vršnih pozicija vlasti iz konkurentske – “girdianske“ loze. Na sasušenom zatiljku u snop su mu zahvaćeni orezani, zagasitomodri izdanci. Izboranim licem dominiraju bistre akvamarinske oči. Vižljasti starac pokušava prikriti ogorčenje. Ipak, svaki pokret ga odaje. Suviše lukav da bi priznao poraz, svrgnuti “izvršni glavar“ nudi Labruski besmislene ustupke.

Neposredno uz moje rame ustobočio se njegov osobni čuvar. Rasni floranski muž fiksira moje oči dok me prezirno gurka laktom. Do pucanja napuhnuti kolenhimi njegovih nadlaktica pulsiraju pod ovlaš ogrnutom dolamom. Skelerenhimske tetive zatežu se, spremne na munjevitu akciju.

Zatomljujem u sebi posprdan smiješak. Zar su, uistinu, mogli zaboraviti koliko su aminodska tijela snažnija od njihovih!?

Svoju gustu epidermatsku čupu ponosni je ratnik pustio da mu slobodno pada niz oklop sačinjen od tkiva periske. Presvučena abonitnom pokošću katikule, njegova markantna bista poprima izgled neobuzdanog slapa okamenjene antracitne smole. Istodobno, školjka oklopa razlaže svjetlost reflektora u zasljepljujuću lepezu prelijevajućih duginih boja.

Labrusku to ne zanima. Gleda kroz starog Girdiana i šuti. Svi u prostoriji već znaju – on je prošlost … ona je budućnost.

Vidim što se događa. Oblijeva me žar neopisive sreće. Nastojim suspregnuti reakcije, zatomiti osjećaje do nepostojanja. Moj put se približava kraju. Uskoro će sva odricanja, sve patnje i poniženja dobiti svoj konačni smisao.

Daleko na obzoru disonantna silueta kristalne Kurije razdire prigušeno nebo. Oštrim rezovima okvira moj pogled se spušta do točaka u kojima staklaste stijene zidova neravnomjerno prodiru u tlo – onako kako je to mogao zamisliti jedino On. Kvadrofonija štektavog žamora zbija mi se oko glave …

 

Čučim na rubu “grotla” i slušam očev glas:

”Ono dolje – u samom središtu – Saj … ono je “Srce”- zalog vječne sigurnosti ljudske rase na planetu Spileogeia. Upamti to dobro!”

Džinovsko gradilište ispunjeno je stotinama sputanih Florana. Među njima, tu i tamo, zaplavi se indigo stražarske uniforme ili Namu zabljesne srebrom nadgledničke kacige.

Ljudi prilaze ocu i zapitkuju ga … ovo i ono. On odgovara, kratko i odlučno.

Do naježenosti ponosan, svečano izgovaram:

“Plovili mudraci u drvenoj kaci … Snažan vjetar na more ih baci … Da je  …”

“Što to mrmljaš?” Iz snatrenja me prene pucketav glas.

“Ništa … samo dječja pjesmica.”

“Idemo!”

…

Sjedimo u kutu hodnika na iskrzanoj, smrdljivoj ponjavi. Trojica – u svečarskom ozračju. Grajc pali svijeću premda je vidljivost dobra. Ta, vrhunac je “bljesnuća”!

Šutimo i čekamo da učitelj progovori. Kao hipnotiziran, Damne odsutno bulji u betonski zid iza moje glave. Gledam Grajca gdje se ponosno cereka. S pravom. Kako li je, samo, uspio dovući učitelja ovamo … čak iz Merge?! Jedno pouzdano znam – ne postoji vrsta  mučenja koja bi ga natjerala da to prizna, bilo kome.

”Sutra je dan novog buđenja“, tiho progovara Damne. ”Sva srca Spileogeie kucat će zajedno s tvojim, Sajme … da prodreš u Kurijino `Srce` i izbaviš svoj narod od ropstva.”

Nakon tih riječi staračka ramena počinju lagano podrhtavati. Dižemo se na koljena, grlimo se i sljubljujemo glave. Plačemo u tišini za duše svih onih koji nisu dočekali ovaj trenutak. Za njih mrtve i za nas žive … sapete u sužanjstvu; od onog strašnog dana kad je nebom Spileogeie prošetao zlaćani Befov krug i uhvatio Namu u kobni, smrtonosni valcer. Od trenutka kad su – zorom prvog “bljesnuća”, u avetinjskoj tišini besmisla – žutom vodom Sigreta plutala bezbrojna tijela netaknutih, mrtvih Aminoda; onog sudbonosnog dana u kojem su Florani slavili svoj konačni i nezasluženi trijumf.

…

Kabina dizala, veličine moje sobice, munjevito propada stotinama katova velebne kristalne Kurije. Na vrhu – u sjeni osunčanih kupola – teče svečana primopredaja vlasti. Iskreno sumnjam da su, radi minornog sigurnosnog incidenta, prekidali inaguraciju nove vladarske loze. Ali dolje – u “grotlu” – tamo me, zasigurno, nestrpljivo očekuju.

“Kod tebe uvijek sve mora ići na najbolniji mogući način“, mrmljam si u bradu. “Gotovo gol … protiv do zuba naoružanog neprijatelja. Pa još bez prednosti momenta iznenađenja. To se može dogoditi samo tebi … Saj! Zar tako izgleda heroj koji neustrašivo hrli prema `Srcu` Kurije da oslobodi svoj narod iz floranskog ropstva!? I … što je sa svim onim aminodskim srcima koja, u ovom sudbonosnom času, kucaju zajedno s tvojim? Hoće li ti ta srca pomoći da preživiš ukoliko odmah po otvaranju vrata naletiš na metak!? Nekako mi se čini da neće. Znaš i sam da cjelokupno breme ove priče počiva na tvojim … i samo na tvojim leđima. Pa, hajde onda, Saj! Pokušaj izvući dupe iz ovih govana!”

Penjem se po niklenim cijevima koje, čitavom visinom kabine, slijede okvir vrata dizala. Privijam tijelo uz plutenu horizontalu stropa. Poput pauka se gnijezdim i … umirujem. Divovske metalne ploče bešumno se otvaraju.

Prostorijom odjekuje zveket slomljenih ogledala, praćen opakim ujedima rikošeta. U sumporastoj izmaglici užarenog metala – u kiši rasprsnutog stakla – pripremam se za izlazak. Objema rukama dohvaćam vodoravnu cijev oboda. Dok snažnim uzmahom nogu izbacujem tijelo napolje, zaglušna eksplozija raznosi prostor dizala. Lijevim koljenom i bokom udaram u strop aule. Padam na pod. Ošamućen i ugruvan, pokušavam odrediti orijentire u gustom, crnom dimu. Gotovo ništa se ne vidi. Upravo to je ono što mi treba. Sasvim precizno znam gdje se što nalazi. Ovu situaciju prolazio sam s Damneom nebrojeno puta. Kritična faza operacije uspješno je odrađena. Još uvijek sam živ. I to je dobro … vrlo, vrlo dobro. Nisam čak ni ozbiljnije ozlijeđen. Samo te opekline po vanjskim dijelovima šaka.

Odlučno ustajem pa, pognut, u cik-caku jurim kroz smrdljivu tminu. Raširenih ruku, nalijećem na trojicu ratnika. Zauzeli su položaj desno od ispupčenja niše staklenog ulaza. Sasvim očekivano! Skližući se, prolazim kroz tijelo jednog od Florana; dvojicu dekapitiram podlakticama.

Dalje od vrata dizala dim eksplozija je rjeđi pa slijeva, u dubini aule, naslućujem ostatak straže. Iz mitraljeskog gnijezda zbunjeno promatraju svoje suplemenike koji, okamenjeni od šoka, nepokretno stoje oko mene. Znam da neće dugo krzmati. Istrgnem oružje najbližem ratniku, zajedno s podlakticom njegove desne ruke. Zaliježem za nasip, načinjen od konopljinih vreća ispunjenih platinastom sipinom. Rafali već zuje nad mojom glavom. Neki se muklo zabijaju u pješčani zaklon. Još uvijek stojeći, ratnici oko mene podrhtavaju od množine primljenih zrna. Njihova se tijela raskaljaju pa mi se, poput gvaljastog sirupa, prevlače preko nogu.

Skriven iza čeličnog grudobrana, jedan od protivnika praši kao lud iz teške strojnice. Ostali ga opskrbljuju redenicima municije i hladnim cijevima. U pravu su. Njihovo pojačanje treba pristići svakog trenutka. Vrijeme radi protiv mene. Ja sam taj koji mora riskirati. Podešavam automatsku pušku na pojedinačnu paljbu i čekam trenutak predaha. Dok mijenjaju usijanu cijev strojnice, ustajem i oslanjam se na lijevo koljeno. Pažljivo nišanim … Glava središnjeg Florana rascvjeta se u oblačić žućkastog popkorna. Zamiriše na ajnpren. Koristim se zbunjenošću protivničkog tabora. U nekoliko skokova dolazim do njihovog “gnijezda” i obaram s nogara tešku strojnicu. Uperenim ”automatom”, pokušavam ih uvjeriti da odbace oružje u udaljeni kut prostorije. Za trenutak krzmaju.

”Onda, što će biti? Ili … da pristavim paprikaš”, mirno propucketam.

Oni odbacuju oružje pa, raširenih ruku, liježu na pod. Odlazim do niše ulaza u “Srce“ i prislanjam lice na utor sučelja.

“Izgovori tekst šifre … Saj”, odjekuje snimak očevog glasa. Premda sam oduvijek znao što će uslijediti, ostajem bez daha. Razbuđuje me buka cokula sa stubišta aule. Razgovjetno izgovaram stihove iz slikovnice svog davno zaboravljenog djetinjstva:

”Plovili mudraci u drvenoj kaci … Snažan vjetar na more ih baci … Da je bura dulje potrajala … Ne bi priča bila tako mala!”

Vrata ”Srca” razmiču se do širine jednog metra. Dok pognut ulijećem, neprobojnim staklima niše odzvanja tuča puščanih zrna. Iza mojih leđa ulaz se polako zatvara.

…

Sjedim – duboko zavaljen – u jajetu kokpita. Konstrukcija upravljačke jedinice po potrebi se obrće u zadanim smjerovima. Na glavu mi je pričvršćena kaciga komandne konzole. Moje ruke, naizgled besmisleno, šaraju prostorom. Ovog časa prevrnut sam naopako, premda toga nisam svjestan.

U središtu virtualnog prostora mog vidnog polja okreće se transparentna kopija Spileogeie. Zelenom bojom na površini su ucrtani obrisi kontinenata i značajniji toponimi. Plavo su označeni usamljeni “otoci” aminodskih rezervata, kao i tajne lokacije lansirnih rampi naših raketnih sustava. Okružuju ih crvena “mora” neprijateljske vojske. Slika neprekidno pulsira. Bespoštedna borba zahvatila je čitav Planet.

Po obodu hologramskog prikaza svjetlucaju bezbrojni alarmi – kako s točaka položenih na prednjoj, tako i s onih na suprotnoj strani globusa.

Tražim listu prioriteta. Kažiprstom dodirujem točku najugroženije lokacije pa je odvlačim u slobodni prostor. Širenjem ruku uvećavam sliku. Sad već razabirem raspored postrojbi na zadanom odsječku bojišta. U manualnom režimu rada aktiviram vatrena sredstva i uništavam neprijateljsku silu koja u obruč steže aminodsko seoce.

Jasno mi je da na ovaj način neću daleko stići.

Dodirujem “ikonu” <Projectile Installation> … Iz ponuđenog menija izdvajam opciju

<Select All> … zatim <Automatic Target Selection … Unless>.

Ovo znači da će svaka aminodska baza – na čitavoj površini Planeta – automatski reagirati samoaktiviranjem, a zatim i uništavanjem protivničkih snaga na području svoje bojeve nadležnosti, u slučaju ugroženosti same baze ili, pak, civilnih ciljeva regije koju ona dometom svoje vatrene moći prekriva. Sad je stanje na globusu gotovo sasvim prihvatljivo. Količina alarma svedena je na podnošljivu mjeru. Sukladno listama prioriteta, uplićem se u problematične situacije i razrješujem ih.

Pogled mi slučajno pada na ”ikonu” Spileogeia/Terraforming. Iz puke radoznalosti kliknem na nju. Čitajući osnovne podatke, odmah uočavam nesklapnost. Hladna jeza prožima mi tijelo. Ne postoji ni djelić sumnje u to … o čemu je ovdje riječ.

Spileogeia spada među prve planete koje je ljudska rasa ikad teraformirala. Termini naseljavanja, međutim, pokazuju dramatično odstupanje u odnosu na zakonom propisanu proceduru. Ovdje se, neosporno, radi o nespretnom prikrivanju šlamperaja zemaljske birokracije. Užasnut, slušam izvješće komodora Elmara Braddyja – tadašnjeg visokog časnika svemirske mornarice, zaduženog za operativu:

“… Planet nastavaju dvonožni humanoidni entiteti biljnog podrijetla … Bez nužnih znanstvenih opita ne mogu gotovo ništa reći o njihovom mentalnom ili emocionalnom habitusu. Ipak, izgleda mi  kao da … Dođavola, Burt … čini se da smo debelo okasnili!“

Slijedi zapjenjen odgovor državnog tajnika iz zemaljskog Ministarstva kolonizacija:

“Fuck` em off, Elm … all these walkin` pickled gherkins! Just do your job … and do it properly!”

Usne mi oblikuju riječi: ”Zločin! Neopisiv … ničim opravdan zločin!“

Sukladno etičkom Kodeksu naseljavanja, trebalo je istog trenutka obustaviti sve započete radnje pa, odmah zatim, pristupiti delikatnom – u detalje razrađenom – postupku utvrđivanja stupnja razvijenosti postojeće lokalne civilizacije. U slučaju Spileogeie konačan bi rezultat, nesumnjivo, bio potpuno i trajno odustajanje od ma i kakve kolonizacije Planeta. Istina, tad bi netko – tamo gore – morao povući konzekvence.

”Sad znaš sve … Whore.”

Kaciga mi prenosi pucketav glas, lociran u aulu “grotla“ Kurije. Labruska stoji sama neposredno iza niše staklenog ulaza. Inauguracijska odora “izvršne glavarke” ne može biti skromnija. Oduzima mi dah. Bilo kakav ures samo bi narušio njenu prirodnu ljepotu.

”Onda, što ćeš učiniti … sad kad si svemoguć?“

”Niste se ni vi baš proslavili … Slut“, propucketam, neuspješno nastojeći prikriti učinke njene pojave na svoje tijelo.

“Što ti znači … to – Slut?“ Zbunjeno zastane.

“Isto što i Whore“, “isprdim”.

Pokožica Labruskinih obraza neznatno pomodri; kutovi usana jedva primjetno se uzviju. Kaciga komandne konzole nije u stanju prenijeti mirise sugovornika. Ipak, nekako mi se čini da su te riječi u Labruskinoj utrobi proizvele isti onaj učinak što ga je njezina pojava izazvala u mojoj. Samo, ne tako očigledno.

Netremice buljimo jedno u drugo kroz neprobojno staklo koje nas razdvaja i spaja.

”Vidim da si odlučio”, tiho zapucketa.

Odvraćam pogled. “Naravno da sam odlučio. Morao sam. A ti … što bi ti učinila!?”

Uslijedi šutnja. Nakon kratke pauze suzdržano priupitam:

”Da oktroiramo… demokraciju?”

Ne usuđujem se pogledati izraz Labruskinog lica. Znam već, čeka me dug i trnovit put. Na kraju krajeva, jesam li ja svemoguć … ili nisam!?