Noćima je Rama sanjao uvijek isti san. Zahvatio bi duboko među svoja mišićava, rutava stegna. Avaj, tamo ne bi pronašao ništa! Samo taj sićušan nabor nježne, svilenkaste kože. Slatka jeza prožela bi mu tijelo. Već sljedećeg trenutka jezdio je, nisko pognut, na leđima svog najvatrenijeg pastuha. Čvrsto bi koljenima obujmio konjske sapi. Vranac bi se iznenada propeo. Čitav svijet eksplodirao bi tada pred Raminim zaslijepljenim očima.

“San … opet samo san!” jecao je razočaran, valjajući se po vrelom, vlažnom krevetu. “Savjetnici!“ zaurlao je.

Tri raščupane spodobe doklatile su se u prostoriju. “Zapovijedaj, o Besmrtni Avataru.“

Šepajući i poskakujući, neuspješno su nastojali povezati po sebi gomile šarenih krpa i remenja. Na kraju su popadali i ostali tako ležati tresući se od straha i hladnoće.

“Ne želim više biti muškarac … Hoću postati žena”, mirno ih je obavijestio gospodar. “Pošaljite mi vračeve.”

Nekoliko trenutaka kasnije spavaonicu je ispunilo desetak slikovitih osoba koje su, s neopisivom samodopadnošću, obilazile oko kreveta, diskretno zaglēdajući ispod baldahina.

“Onda?” progovorio je Rama.

Jedan od žrecova glasno je pucnuo prstima. U prostoriju je ušao mlad muškarac, ovlaš obavijen bijelom plahtom. Popeo se na krevet i nestao iza šarenog zastora.

Za jedan tren nastupio je potpun tajac. A onda je bogato nabranu svilu kraljevskog baldahina prosjekla plosnata oštrica ratnikove sjekire. Magova se glava otkotrljala po usjajenom keramičkom podu.“Konk“, odbila se od zida prostorije, da bi se konačno zaustavila među nogama jednog od vidara, ljuljajući se polako na lijevom uhu. Lice je i dalje zadržalo svoj samozadovoljni, pobjedonosni izraz.

“To je eunuh, glupane. Rekao sam da hoću postati žena!“

Nakon tih riječi strašni je vojskovođa odgrnuo krila baldahina pojavljujući se pred podanicima u punoj raskoši svoje zrele mužjačke golotinje. Svi nazočni istog su se trena prostrli po glatkom, hladnom podu.

“Razglasite čitavom kraljevstvu: Tko me pretvori u ženu, vladat će uz mene kao kralj, kao moj muž! Ali … pripazite dobro! Tko pokuša, a ne uspije … izgubit će glavu! Već sam istrijebio kastu ratnika, zbog njihove zloće. Ubio sam čak i vlastitu majku Renuku zbog njezina grijeha. Isto ću učiniti i vama ukoliko ne budete učinkoviti! Ne usuđujte se nadati da ću iz bilo kojeg razloga poštedjeti vaše bezvrijedne živote“, zaključio je strašni ratnik, glasajući se lavežom hijene.

Zavladala je mučna tišina. Nitko nije imao ništa za primijetiti.

Osvanuo je veličanstven dan. Iščekivan plamenom vrele žudnje, bio je ispunjen i tihim srhom prigušene strepnje. Prenapregnuti zrak brujao je otegnutim jecajima sitara. Poput bliske grmljavine prsima su odjekivali zaglušni udari bezbrojnih ratničkih tamburina. Nepregledna gomila naroda slila se na glavni trg. Kričavo našarane fasade okolnih kuća stenjale su, načičkane znatiželjnicima. Ni grane drveća nisu bile pošteđene neočekivanog, preobilnog ploda. Trpki mirisi žestokih začina, izmiješani sa zadahom ljudskog znoja, činili su vlažni zrak toliko gustim da ga se moralo gutati.

Na velikom ringu, podignutom ispred vladarskog čadora, redali su se pokušaji. Bajalo se i čaralo svim sredstvima i načinima. Vriskovi nesretnika, kao i lelek oplakivanja, odjekivali su diljem kraljevstva. Teški, crni dim pogrebnih lomača posvuda je širio slatkasti miris gorućeg ljudskog mesa.

U predvečerje trećeg dana izmoreni se vojskovođa nervozno meškoljio na svom raskošnom tronu. Praznim pogledom promatrao je poprište strašnog krvoprolića.

Preostao je još samo jedan kandidat. Visoki svjetloputi mladić ponosito se ustobočio u sjeni kraljevskog šatora. Odjeće poput ove Rama nikada prije nije vidio. Začuđen, upitno je pogledao svojeg pobočnika.

“To je stranac“, prošaputao je ovaj. “Dolazi s dalekog Zapada. Tamo gdje valovi toploga mora oplakuju bezbrojne otoke.”

“Odlazi, časni ratniče. Ja te otpuštam”, velikodušno je prozborio Rama.

Na te riječi mladić je prišao tronu, uglađeno se naklonio pa zvonkim glasom progovorio:

“Moje ime je Svarog. I … ako dopuštate, Visosti, ja bih ipak pokušao!“

Uzdah nevjerice i zaprepaštenja razlegao se prostranim trgom.

“Neki ljudi, uistinu, ne znaju poštivati vladarsku plemenitost”, promrmljao je začuđeni pobočnik.

“Koja te nužda goni da tako olako izgubiš tu svoju … lijepu glavu?” nastavio je iznenađeno Rama.

“Nikakva nužda, besmrtni Avataru”, odgovorio je mladić, otvoreno zureći u vladara.

“Pa … što je onda?” s nevjericom je izgovorio Rama.

“Želio bih odagnati tugu iz vaših očiju … moj Kralju.”

“Zauzvrat, za toliku dobrotu, oprostit ću ti jedan neuspjeh!” okrutno se našalio vladar, s upozoravajućim grčem osmijeha na okamenjenom licu. “No … dakle, izvoli! Pretvori me u ženu.”

“U kraju iz kojeg ja dolazim postoji legenda”, započeo je polagano stranac. Kraljev pobočnik odmah je skočio, s namjerom da kazni drznika što vladaru oduzima dragocjeno vrijeme. Rama ga je odlučnim pokretom ruke zadržao.

“Čuo sam tu priču od svoje drage bake Jage, dok sam još bio sićušno djetešce“, nastavi stranac tronutim glasom, kao da i ne primjećuje što se pred njim događa. “Legenda kaže: Ako djevojčica želi postati dječakom, mora protrčati ispod duge.“

Na te riječi čitav trg zanijemi od strave.

“Blasfemija!“ skočio je pobočnik i isukao sablju.

“Polako … polako“, smirivao ga je vladar, strpljivo se obraćajući strancu: “Jesi li siguran da ta vaša … čarolija … vrijedi i u obrnutom smjeru!?”

“Nisam, Visosti … U kraju iz kojeg ja dolazim ni jedan dječak nikada nije poželio postati djevojčicom. No … vrijedilo bi pokušati.”

“Neka bude”, složio se Rama….

I tako su čekali. A morali su čekati dugo. Mjesecima su čekali. Stranac je na kraljevskom dvoru, za čitavo to vrijeme, bio mažen i pažen kao najdraži gost. Po završetku razdoblja monsunskih kiša vojskovođa je u svoju bojnu dvokolicu dao upregnuti osam najvatrenijih crnih pastuha. Dvadeset slugu jedva ih je zadržavalo u mjestu.

Krenuli su prije prvih pijetlova. Kad je zarudjela zora, kraljevstvo je prekrila lepeza raskošnih boja. Ratnička dvokolica je jezdila kroz iskričavo čist zrak, jedva dodirujući tlo. Ipak … dugu nisu dohvatili. Tek što bi se nekoj približili, ona bi već opkoračila neko drugo polje, neku drugu rijeku, neki drugi brijeg. Na kraju su se dosjetili:

“Morat ćemo prevariti dugu!”

Rečeno – učinjeno! Odabrali su jednu manju, neiskusnu. Svarog je prema njoj pošao pješice, livadom. Odvraćao joj je pažnju, gurajući je polako prema velikom brdu u pozadini. Za to vrijeme Rama je čekao u busiji. U pravom trenutku Svarog je svom snagom potrčao prema dugi. Ona se slatko nasmijala njegovom smiješnom pokušaju. U svojoj nadmenosti nije opazila ratnikovu dvokolicu gdje urnebesno jezdi prema njenom podnožju kroz duboki, sjenoviti kanjon. Kad ga je ugledala, bilo je već kasno za uzmak.

Trenutak prije no što će se duga ugasiti, vojskovođa je, pogibeljno jašući na vrancu – predvodniku, okrznuo njen potporni stup. Učas, tijelo mu se okupalo u odsjevu jarkog rumenila. Od pretjerane brzine kotači dvokolice su se otkvačili pa se cijela kompozicija strmoglavila u kanjon obližnje rijeke.

Opirući se snažnim brzacima, Rama se s naporom izvlačio iz zapjenjenih valova. Još uvijek obavijen aurom blještavog rumenila, pogledao je svoje muževno tijelo i zaključio:

“Nesretni mladiću … upravo si prokockao svoju pretposljednju životnu šansu!“…

U prijestolnici su ih dočekali podsmješljivi pogledi zajedljivih dvorjanika. Svarog se povukao u šutnju. Nikoga nije pripuštao u svoje odaje.

“Ostavite me na miru“, bilo je jedino što se od njega moglo čuti.

Nakon deset beskrajno dugih dana i deset besanih noći Rami je prekipjelo.

“Mojem strpljenju je kraj! Dovedite ga ovamo … milom ili silom”, zapovjedio je svojim krutim stražarima. Nisu se kolebali ni jednog trena.

“Svarože, možeš li me sada pretvoriti u ženu?“ odlučno je upitao vojskovođa. “Naravno, vaše besmrtno Visočanstvo!“ odgovorio je mladić, začudno dobro raspoložen. “Shvatio sam gdje sam pogriješio.“

Rano izjutra, sljedećeg dana, Rama je dao zapregnuti osam vilovitih bijelih kobila u svoju paradnu kraljevsku kočiju, izrađenu od čistog zlata. Kada su stigli do iste one livade, silnik je stao i naredio: “Izađi iz kočije!“

“Ne!“ autoritativno se usprotivio mladić. ”Od ovog trenutka ja izdajem naređenja!”

Iz Raminih očiju sijevnule su munje. Njegove guste, raščupane obrve prijeteći su se uzdigle, kao u napadnutog vepra. A onda, uz posprdan osmijeh, ratnik se povinovao:

”Dobro, junačino. Samo, pripazi da ti ovo ne bude i posljednji … trenutak!”

“Ja ću uzeti uzde, a vi ćete sjesti do mene … leđima okrenuti naprijed”, uvjereno je nastavio Svarog, glasno odahnuvši.

Tako su i učinili. Utjerali su kočiju u kanjon i … čekali. Mnoga je duga opkoračila brdo, ali Svarog se nije micao.

“Što čekamo?!” nestrpljivo je upitao Rama.

“Podne”, odgovorio je mladić.

Čekali su satima. Kada je Sunce dosegnulo svoj zenit, jedna je duga, tek stotinjak metara ispred njihove zasjede, bojažljivo objahala brdo. Kobile su tiho krenule, a zatim počele ubrzavati svoj kas. Neopreznoj se dugi učinilo da se straga, iz sjene kanjona, njenom potpornom stupu nešto primiče. Pažljivo je pogledala pod svoje široke, šarene skūte i ostala zaslijepljena blještavim odsjajem zlatne kočije. Zaprega kobila, svjetlucava poput osunčanog snijega, sada je grabila kao iznenadni nalet vjetra. U trenu i već je prohujala ispod ošamućene, zbunjene duge.

Snažni je prasak zatresao zidovima kanjona. Bljesak neona obujmio je zapregu. Okupano violetnom svjetlošću, ratnikovo se tijelo zaustavilo u zraku. Neprirodno se izvilo da bi, odmah zatim, žestoko tresnulo o prtinu puta. Svarog je čvrsto pritegnuo uzde i na mjestu zaokrenuo kočiju.

Neobična mu se prikaza ispriječila na putu. Potpuno prekrivena prašinom, razderana i pohabana, kraljevska je skupocjena odjeća jadno visjela na nejakom tijelu. Sa smiješkom na usni mladić je ispružio ruku, dohvatio djevojku i nježno je položio u kočiju. Slinila je i cendrala, neuspješno nastojeći očistiti nos, oči i usta od zemljanog praha.

Svadbeno slavlje potrajalo je tjednima. Nestrpljivi supružnici uskoro su napustili pijano, raskalašeno mnoštvo i potražili prisnost u okrilju kraljevskih odaja. Tri neobuzdana dana i tri požudne noći bili su obuzeti strastvenom žestinom tjelesne ljubavi. Nježan i grub istodobno, Svarog je bio izvrstan ljubavnik. Izdržljiv i opremljen poput magarca, mnogostruko je zadovoljio Ramu.

Ipak … nešto je nedostajalo. Nikako nije mogla dosegnuti ono bunilo pomahnitalog uzbuđenja doživljeno u pohotnim snovima. S razočaranjem, Svarog je primijetio sjenu u ljubavničinim očima. Sljedećeg jutra Ramin je dragan bestragom nestao. Opet se valjala sama u svom vlažnom, vrelom krevetu.

“Nitko ne napušta Višnu avatara nekažnjen!” mahnito je ječala pred užasnutim čuvarima. “Pronađite ga i donesite mi njegovu glavu!“

Nakon toga osamila se u sjeni kraljevskog baldahina i neutješno je plakala:

“Ti si se, sigurno, vratio u svoj drevni kameni dvor na veličanstvenim obalama Adrije. Svoj dom o kojem si mi govorio … uvijek i uvijek iznova … s toliko čežnje i ljubavi.“

Potjere za bjeguncem razaslane su na sve strane nepreglednog kraljevstva. Zaludu su se iscrpljivali u besplodnim nastojanjima. Unatoč bogatim nagradama, nitko ga nije mogao pronaći. Na kraju su se vratili, utučeni i potišteni, praznih ruku i spuštenih glava. Te su im glave uskoro trajno pootpadale.

Vrijeme je prolazilo. Devet mjeseci kasnije Rama je donijela na svijet djevojčicu svijetle puti, sa četiri ruke i četiri noge. Podarila ju je svećenicama Natarajina hrama.

Tijekom burne, olujne noći Rama je usnula neobičan san. Ležala je na obali oceana u pojavnosti božanskog polulava-polučovjeka. Bajna čarobnica Mohini izašla je iz oceana, prekrivena samo čipkom morske pjene. Ponudila je zvijeri ukusnu “somu”. Djelovanje nebeske hrane trenutno je razjarilo Ramu. Pohotni avatar zaskočio je vilu, podjarmio je i nasilno obljubio. Na vrhuncu strasti čitav svijet je eksplodirao pred zaslijepljenim grabežljivčevim očima.

“San … opet samo san!” jecala je, vrteći se u svom užarenom krevetu.

”Savjetnici!” zaurlala je, gorko razočarana…

Rama je bio izvrstan ratnik i krut, ali mudar poglavar. Ipak … nije mogao shvatiti ono što zna svako dijete igrajući se u prašini oko kraljevske palače:

Čovjek nikada … ali baš nikada … ne smije proganjati duge!