Poštovano čitateljstvo!

Već sam bio zaustio napisati „poštovani čitatelji i drage čitateljice“…

 Ali sam odustao, svjestan da bih istog trena bio nastrijeljen od štovatelja boginje Korektnosti… jer da:

„Zašto sam prvo naveo muške čitatelje, prase muško šovinističko“.

Em od onih (opet u ženskom rodu) koje bi mi zamjerile što su mi…`drage`, ne i `poštovane` („Šta si taj nerast umišlja!?“);

Em od onih ne-rodnih, meta-rodnih i njima srodnih, koji/koje/koja bi se osjetili/le/la zakinuti/te/ta “ jer ih nisam ni poštovao, a bome ni podragao. (Dođavola, opet sam na početak stavio muški rod!? Ah, dosjetio sam se jadu… riješit ću problem onako kako ga rješava „engleski jezik“, to jest, stavljajući „x“ na krajeve riječi: `Mrx`, namjesto `Mr` ili `Mrs`, u nas, dakle: `gospodeks`,  namjesto `gospodin` ili `gospođa`, `kojeks`, namjesto `koji/koje/koja`… i još kojekako i koješta drugo.).

Za te svrhe pronašao sam univerzalno rješenje u riječi `čitateljstvo` … riječi koja je toliko općenita, da bezličnija i ne može biti… jednako kao što će, općenit, gramatički bespolan i bezličan, biti i ostatak mojeg života u svijetu `mrksova` i `mrksica`, među kojeks ću morati živjeks.

No… stav`mo pamet na fantastiku!

Pred sobom imam već gotovo posve lektoriran, korigiran i uređen tekst naše nove – treće po redu – jubilarne zbirke priča književne fantastike IZA UMA. (U našim krajevima sve je `jubilarno`, čak i 27. obljetnice, pa zašto, onda, i naša treća zbirka ne bi bila jubilarna?).

Nije mala stvar… naime, 350-ak kartica i šezdesetak `lakih komada`! Sjajno štivo… sjajni suradnici! Unaprijed se veselim objavi!

U ovim jubilarnim danima čovjek ne može a da se ne zapita: `gdje smo?` i `kamo idemo?`

„Pa, dobro, de… gdje smo?“

Po istom poslu. Zanimljivo je da smo predložak koji zasad odlično funkcionira (a ono što je dobro, kažu, ne treba mijenjati) postavili već pri izradi prve zbirke. Pozicionirali smo se na nezaposjednutom rubnom teritoriju, izvan glavnih tokova. Takva nam je publika, takvi su nam autori, a takvi smo i mi. Neki pripadaju žanru fantastike, neki u njega uskaču – pa se još batrgaju – neki su već uspješno uskočili, treći su fandomski nerdovi… riječju, udrobljeno. Neformalni položaj koji smo zauzeli daje nam slobodu da eksperimetiramo, u smislu nepretencioznosti koju si oni iz zanrovskog mainstreama ne mogu priuštiti. Pa to i činimo. Mainstream bi nam na tome trebao biti zahvalan, a ne prezrivo odmahivati i ispuhivati zrak. Mi generiramo kvalitetne autore – fandomu nepoznate – koji bi mogli pripomoći punjenju i njihovih polupraznih zbirki i časopisa, baziranih na milosti nekolicine uvijek istih autora. Da ne spominjem problem izlaska SF-a iz ghetto-a u kojem već desetljećima tavori, praktički od svojeg osnutka, s izuzetkom razdoblja izlaženja „Siriusa“, djelomično i… možda. Publika kojoj se obraćamo zahvaća i one kojima fantastika nije bila ni u primozgu, a sad joj je `iza uma`… subliminalno. Od toga bismo svi mogli avansirati.

„A… kamo idemo?“

„Tamo kamo idemo ne čekaju nas kazani s grahom!“  Ipak, nastavit ćemo marširati putem utabanim dvjema prošlim jubilarnim zbirkama. I tako ćemo marširati dok god nas autori budu punili… a čitatelji čitali. Ili… dok nas Ministarstvo čudoređa alternativne stvarnosti ne zabrani i ne pohapsi.

Avudandara!

Josip Ergović i ekipa