Mladić se pojavio niotkuda. Stajao je tamo, pred zidićem ograde katedralnog bedema, i buljio u mene. Skrenuo sam pogled osvrćući se čitavim tijelom. Platforma Münsterpromenade polako se praznila. Lijeno sam ustao i protegnuo noge.

“Što je sad? Pa ne mislite, valjda, jednostavno otići i ostaviti me samog”, začuh.

“Meni se obraćate?” Znao sam da je bilo prekasno.

“Ako odete, ja ću …” Gipkim pokretom zakoračio ja na zidić, kao da namjerava oprašiti nogavicu hlača.

“Zašto ne biste!?“ Slavodobitno sam se okrenuo prema bazilici u pozadini parka.

“Ne želim stručnjake. Hoću običnog čovjeka”, mirno je odvratio.

“A to je vama … kao, neka zabava”, ljutito sam frknuo. ”E pa, moj gospodine, ugodna vam večer!” Patetično sam se naklonio, pokupio s klupe svoju vrećicu i krenuo prema izlazu.

”Grdno ćete zažaliti što ste me … ovako, napustili”, za leđima mi odjekne odlučan glas.

”Sad vam se čini jednostavnim. Riješili ste se problema. Ali … jeste li sigurni da se jedne besane noći nećete zapitati: Zašto nisam bio strpljiviji? Jedino ja sam mu mogao pomoći.“

Tad će biti kasno. Do smrti ćete me nositi na savjesti. Postat ću vaša noćna mora. Na kraju, neće vam preostati drugo nego … bedem!”

Okrenuo sam se na peti i zavalio se u koritastu, zelenu klupu.

“Dobro, da vidimo. Doživjeli ste bolan gubitak … koji ne možete preboljeti.”

Nije bilo reakcije. Pažljivo sam ga promatrao. Neupadljiv mladić, još gotovo dječak. Jedan od onih za koje vam se čini da ste ih već stoput vidjeli. Vitak, pravilnih crta, predvidljivo odjeven … još uvijek bez štiha osobnosti.

Sunce se spustilo iza zapadnog zida bedema.

“Patite od neizlječive bolesti”, nastavio sam, fiksirajući ga.

Nervozno je zagrizao donju usnu pa eksplodirao: ”Uopće se ne trudite! Banalizirate! Ne, nisam nikoga izgubio. Nisam ni bolestan! Dajte, no … pokažite malo kreativnosti!”

“Pa, dobro … može li barem nagovještaj!? Kako, inače, očekujete da vam pomognem?“

“A vi baš hoćete da vam sve nacrtam!? Potrudite se!“

“Evo, izgubili ste radost. Dnevna rutina pojela je zadovoljstvo. Čak i najvažnije stvari izgubile su smisao.“

“Opća mjesta. Jadno, ali hajde … sad se barem trudite. I onda … što mi preporučujete?”

“Napravite rezove u životu. Svako vraćanje u rutinu nepogrešivo će vas dovesti natrag ovamo, na bedem.”

“Sami znate da je to nemoguće”, poigravao se sa mnom. ”Sve je tako gusto premreženo da se čovjek ne može iskoprcati. Izlaza, jednostavno, nema! Ili ono tamo ili … bedem.” Podsmjehivao se, razočaran, kao da mi drži predavanje iz odraslosti.

“Sve je bolje od bedema! Pokušajte nekamo otputovati … sami, u egzotiku.“

“Haj`te, molim vas! Nemojte mi tu sad početi prodavati Himalaju ili … Tajland“, grčevito se nasmijao.

“Recite vi što god hoćete, ali kad bih ja bio na vašem mjestu, otišao bih … u vatrometu!“

“Kako to mislite?“ Začudio se.

“Pa, evo … vjerojatno se baš ne bih popišao na žice dalekovoda. No, dajte, razigrajte malo maštu!“

Netremice me promatrao: “Je l` vi to meni sugerirate da se … ubijem? A-haaa, shvaćam. Sad ste već zavidno kreativni“, mahao je kažiprstom.

Razljućen, skočio sam s klupe i prišao mu.

On ustukne: “Ako napravite još samo korak …“

“Ne mislite, valjda, da sam toliko lud pa ću riskirati da, hrvući se s vama, i sam padnem u provaliju“, ispalio sam.

“Tako, znači … ja sam lud!? Nije važno to što sam jučer proslavio svoj devetnaesti rođendan. Ni to da su mi roditelji pružili sve što mlad čovjek može samo poželjeti. Nije važno što sam sinoć ljubio sexiest girl alive; što imam najbolju škvadru u galaksiji! I koga, uopće, zanima činjenica da sve ono što još ima doći može ovo savršenstvo samo … pokvariti?!“

Već sam stajao pokraj njega. Uhvatio sam ga za ruku i okrenuo se prema Münsteru. Park je bio prazan i mračan. Mirnim glasom upitao sam ga: ”Što vidite pred sobom?”

Sumnjičavo me pogledao pa zatim mehanički, kao u pučkoj školi, stao nabrajati: ”Vidim aleju divljeg kestena … crkveni zid s osvijetljenim vitrajima …”

“Znate li koliko su stara ova stabla?”

“Nemojte mi tu docirati! Znam, kao i vi. Pročitao sam s ploče na ulazu u park. I što sad time želite reći? Da su ova stabla doživjela četiri ljudska vijeka, a još im nije palo na pamet da prošeću do ruba bedema i skoče u provaliju! To mi želite reći!?”

Oči su mu bile razrogačene. Slina mu je nekontrolirano špricala. Osjećao sam da je na rubu. Gotovo pa mi ga ja bilo žao.

“Problem je u tome što ne znate gledati“, tiho sam kazao. “Pogledajte bolje. Na što vas podsjeća sve ovo što ste maločas nabrojali?“

Energično je zvjerkao uokolo, trošeći posljednje zalihe adrenalina. “Ne znam, stvarno… Kulise … kazališne kulise”, odjednom je izlanuo.

“Pa, dobro, je li u kulisama smisao?“ sugestivno sam ga vodio dalje.

“Nije.“

“Gledajte onda dublje, čovječe! Proniknite u suštinu! Pred vama je … hram.”

“Ali ja ne vidim ništa … samo kulise!” Unezvjereno se okretao, sad ovamo – sad onamo. Iznenada je zastao. Spustio se na koljena. Gledao me odozdo u oči, držeći se poput djeteta za moju ruku.

Šumno izdahne … “Hosana?“ Ustane, gipko se odrazi od ruba zidića i sjuri se u bezdan.

Suh, pucketav lepet poremeti večernji mir. Nošen nevidljivom rukom – groteskno se klateći – mladić uzleti nad bedem. Kod ugaonog paviljona naglo skrene ulijevo. Tvrdo prizemlji pred kovanom kapijom bazilike, ukrašenom masivnim pozlaćenim šiljcima.

“Gdje stupovi žîvi … izrjecima mutnim ponekad se glase”, metalasto odšušti lišće divljeg kestena.

Mladić se polako okrene prema meni. Dodirujući obod nepostojećeg šešira, podigne ruku na pozdrav. Odmah zatim nestane ga u mraku trga.

Prstima oslonjen o prašnjav beton zaštitne ograde, nagnuo sam se nad ambis. Negdje dolje, na pola puta do kolnika ulice, iz polutame je izranjao krov susjedne trokatnice. Dubina je pozivala.

“U vatrometu”, obješenjački sam se nasmiješio.

Vratio sam se do klupe. Nestrpljivim pokretima iščupao sam iz vrećice trokutasti paketić. Rastrgnuo sam kartonski omot i zagrizao u hrustavo tkivo “Roasted Beef-a”. Žmireći, uživao sam u razlijeganju okusa po sluznici jezika i nepca.

“Dȁ smisao … čovječe“, grohotom sam se nasmijao. Iz mojih širom otvorenih usta frcali su slinom natopljeni komadi kruha, zelene salate, pečene govedine, rajčica i jaja.