TEATRALNOST  I  TEATRALIJE

 

Teatralnost

 

Prvi prizor:

Kavana u centru Zagreba. Mlad pjesnik, lijep kao antičko božanstvo, zanesen … zvonko i teatralno izgovara svoje stihove. Ovladao je prostorom i publikom. Vatreni aplauz! Supijani, zadrigli kućevlasnik iz Gornje Ilice, recimo gospon Blazina, prilazi mu i nekontrolirano ga privija na … trbuh.

Blazina: „Ste ga čuli!? Tu pred nami!  Upravo sad! Milica … mam jednu kupicu za našega poeta!“

Drugi prizor:

Sveučilišni profesor  …činski sjedi na hoklu podno prašnjavog tavanskog stubišta, na adresi Preradovićev trg NN; obraća se tavanskim vratima:

 Profesor: „Bravo, Vladimire! Položili ste ispit s odlikama! Stvarno ne znam kaj vam je trebala čitava ova parada!? Vući bolesnoga starca da se pentra po tolikim stubama!? Mogli smo to riješiti kak se spada, u mojemu kabinetu, na Sveučilištu!

Gospođa Vidrić: „Sad možete kušati orehnjaču, gos`n doktor… mislim da mi je

odlično ispala.“

Možda je bilo tako… možda i nije!? Recimo da je bilo tako. Volim misliti da je bilo tako.
.

 Teatralije
.

Scenski prizori i dramske slike pojmovi su koji mi se spontano nameću pri pomisli na većinu najboljih Vidrićevih poetskih teatralija. Nije mi  namjera predimenzionirati taj književni rodno-strukturalni element. Možda, tek, neznatno produbiti segment kazališnosti u potrazi za onim sto čini pjesnikovu neobjašnjivu i dosad neobjašnjenu književnu čaroliju.

Vidrićeva poetika je naglašeno teatralna. Ne samo stoga što je puna dijaloga i nesporne didaskaličnosti (mnogi pasaži neodoljivo podsjećaju na upute redatelju za izvođenje kazališnih prizora, s kulisama u reflektorskoj scenskoj rasvjeti) nego „dramskost“ postoji kao supstrat u strukturi poetskog djela. Ne i kao smisao! Jednako kao što smisao nije ni intimni lajtmotiv neispunjenosti i propuštenosti (senzualne… češće i putene erotičnosti); lajtmotiv donesen kroz uvijek isti muški lik, ponegdje udvojen – pjesnikov lirski subjekt koji umorno spušta svoju „mraznu glavu“ (Vidriću je tad tek tridesetak).

Smisao nije ni u ženskim likovima (ponovno dramski pojmovnik): Lijepima, koliko i nedostupnima; lijepima, ponekad mrtvima… Lijepima … ako i dostupnima, onda u smislu obreda ritualne seksualnosti. Arkadijski „krajolik“. Intima. Maestralna sceničnost. Stih i srok… samo su karijatide Vidrićevog  poetskog hrama. Njegov oltar skriven je duboko i zaštićen od nezvanih pogleda.

Kroz čitav poetski opus (25 ili 27 pokaznih; ukupno ne više od 40 pojedinačnih pjesama) zamjetna je relativna skromnost motivike, kao i učestalost ponavljanja pojmova, slika… izražajnih sredstava uopće. To ne treba čuditi. U opusima većine velikana stiha ovo bi bila tek manje ili više značajna etapa u poetskom istraživanju. Možda je, u slučaju zbirke o kojoj govorimo, upravo o tome i riječ!? Možda ona i nije drugo do jedna Vidrićeva konceptualna faza (nažalost i jedina) u kojoj je varirao arhetipove bogolikih bića u bogolikim artificijelnim okružjima. Na stilističkoj razini nije mu bilo neophodno poetski ocrtavati stvarnost prirode. Pastoralnost „Arkadije“ – kako u dubini svoje biti, tako i u svojoj vanjštini, funkcionira upravo na formulaičnim tipizacijama i uopćenostima za kojima je Vidrić tako često posezao. Njega je ovdje, uistinu, zanimalo „nešto drugo“!
.

Razlažući tkivo Vidrićeve poezije – preokrećući i njušeći njezine sastavnice – proniknut ćemo u način na koji je stvarao, ali nećemo spoznati tajnu umjetničkog genija. Toj tajni ćemo se pomalo približavati sklapajući raščlanjeno … u procesu sinteze. Kako cjelovitost bude napredovala, pred nama će se – neobjašnjivo i onjušenim sastavnicama neobjašnjeno – pojavljivati obrisi minuciozno izbrušenog varijabilnog savršenstva, jednog po jednog Vladimirovog konceptualnog Fabergeovog jajeta.

 Završni prizor:

 Tragični junak i tragična krivnja

Posljednji pogled na žȋvog Vidrića zatječe ga u perivoju Stenjevačke umobolnice, dok oslonjen o stablo – zgrčen i deformiran poput mitskog Calibana – animalno se osvrćući, prstima vadi hranu iz prljave, masne konzerve. Zamišljam ga kako se nakon toga ponosno uspravlja pa, smijući se vlastitoj ironijskoj apoteozi, pomiren izgovara: „Trznuo sam granu … nek` se lagano njiše.“ A zatim poziva savskog lađara da ga preveze na suprotnu obalu.