Mojsije i Mojsije

Pri samom spomenu Silvija Strahimira Kranjčevića od ranih su me dana, uvijek iznova, impresionirale dvije „stvari“: prva je njegovo ime. Da se zvao Silvijo, ne bi mi bio ni upola toliko zanimljiv. Ovako, kao Silvije, svrstao se u mojoj svijesti uz bok autoru, imena Publije Vergilije, postavljenom nedohvatno visoko na polici moje knjižnice. A tek Strahimir Kranjčević!? To je gotovo pa u rangu zvučnosti imenjaka mu koji također bje Silvije, ali Bombardelli! Čovjek mora biti “a hell of a guy” da bi opravdao ovako bombastično ime jer od njegovog nositelja, na dnevnoj osnovi, ne očekujete… doli zvonkost, veličanstvenost i univerzalnost, kao što je (i tu sad dolazimo do one druge “stvari”) Kranjčevićev “Mojsije”.

Što je to što me, na pukoj osnovi dojma, uvijek osvajalo u ovim stihovima?  Prije svega, zamah… patetični epsko-dramski zamah koji ne zastaje ni na tren tijekom čitave pjesme, pretežno oblikovane skladnim nerimovanim, simetričnim desetercima. Točnije bi bilo reći, to je slijed neprestanih iktusa jedne po jedne strukturalne jedinice u pjesmi. Obično se kaže da “dva monologa ne čine dijalog”. U ovom slučaju dva uzastopna niza monologa u dijalogu sasvim uspješno čine pjesmu. Jedan od tih “monologa” je Kranjčevićev Jahve koji, nemilosrdno i bez ikakve empatije, svojoj grješnoj nahočadi dirigira hipertrofiranim gromovitim prstom:“ A usred stupa žario se prst/ Na ruci silnog boga Jehove./ `Ovuda!`strašno grmio je glas/ (…) A narod božji gledao je stup … / I sigrao se šale svakakve. Hm, da… glas tog prsta me u pojedinim izričajima neodoljivo podsjeća na, također [1]bradatog, Charlesa Darwina: “A sve sam ovo napunio ja/  Života klicom, svim je mio vijek/ I svačije je pravo disati.” (…) “Al bolno – bolno odmah osjeti/ U ovoj svojoj gustoj kaljuži/ Da ta mu bara nije tuđa krv…”

Ili na, još bradatijeg, Karla Marxa: “I narodi su djeca velika/ Što lako im je kupit igračke.”

Drugim uzastopnim nizom monologa zastupljen je Kranjčevićev prorok: kad treba snishodljiv  ̶̶̶̶  kad treba nasrtljiv, pragmatičan, ponegdje ironičan [2]bradati zastupnik prizemne i banalne “ljudske stvari”, zvan Mojsije, čiju svetačku aureolu mnogi vragolani  ̶  velikani povijesti likovne umjetnosti  ̶  vole prispodobiti obliku roščića. No ni to nije drugo do stilizacija različitih bradatih teorija. Sukladno starozavjetnom etosu i patosu Jahve je u to doba bio tek ekskluzivno božanstvo židovskog naroda; ne i bog Egipćana koji su, za Ramzesove ere, još uvijek štovali šakale, ibise i govnovalje, ni ne sluteći da će se kasnije ustanoviti kako je i njih stvorio upravo Jehova, glavom i bradom. Neki narodi to nikad neće ni spoznati; Kinezi, na primjer. Stvarni Mojsije nije, dakle, morao biti baš pretjerano nadaren pregovarač-taktičar, kao onaj Kranjčevićev (“Po riječima te poznam smjelima…”) čiji je Bog  za potrebe pjesnikovih poetskih metafora  ̶  već tad, nesumnjivo, napučio “… zapad tamo, istok amo gleđ/ I sjever ondje i ovuda jug…” i bio jednako univerzalno blagonaklon prema svemu što diše ili gmiže. Iz svetih zapisa proizlazi, međutim, da je Mojsije imao priličnih govornih poteškoća (navodno je mucao) pa se, za potrebe PR-a, obilato koristio uslugama starijeg brata Aarona. Razumije se, mi čitatelji bespogovorno i bez rogoborenja prihvaćamo Kranjčevićeve  ̶  i ne samo njegove  ̶  poetskim potrebama opravdane povijesno-kulturološke prilagodbe i preoblike.

Tema za sebe je i pjesnikovo filozofsko postavljanje vizure univerzalnog-božanskog, u odnosu na prizemno-ljudsko: “S visina mojih, ljudski jadniče,/ Jednako mal je piramida rt/ Ko rov što izbaci ga krt.” Osjećaj spomenutog kvazi-božanskog rakursa i sami dobivamo svakog dana dok čitamo vijesti o međusobnim genocidnim masovnim ubojstvima, progonima i izbjeglištvima naroda, a zbog naroda, pa bi nam dobro došao jedan priručni gromoprst da nevoljnike, onako uđuture, kresnemo “odozgo”, uz konstataciju: “I bespomoćna sve je natega!” Davno sam odustao od nade u uspostavu konačnog mira na Zemlji. Rat je, bez svake sumnje, ljudskom rodu imanentno stanje. Tako, uostalom, zbori “najbolji učitelj”, a s njim se slaže i “učiteljica života”, naime  gospodin Iskustvo i gospođa Histerija… pardon, Historija. A ni Jahve se u ta sitna ljudska posla, uglavnom, više ne miješa. I on je, čini se, “digao… prst” od svojeg neuspjelog eksperimenta. Nastranu šalu na stranu, vratimo se Silviju pa još Strahimiru!

Ovaj članak sam namjerio pisati na način da prvo ispucam svoje ideje vezane uz pjesmu i autora, da nakon toga počnem iščitavati literaturu pa da onda, sukcesivno, sebe i vas obavijestim o “efektima od tog`”; naime, o tome kako su sve moje originalne teze o Strahimiru stoput prežvakane, probavljene i ispljunute. Da sam postupio drugačije, sad bih još stajao pred praznom stranicom kompjutora ili bih pisao fraze o tome kako Silvije po svojoj vokaciji nije bio zadrigli tradicionalist nego moderate modernist koji je stameno ispoštovao, zlim vremenom nametnutu, neophodnost bugārēnja nacionalne mitologije, e da bi potom krenuo vlastitim putevima, služeći uvijek istoj svrsi na jedan univerzalniji i umjetnički neusporedivo relevantniji način. Mnogi literarni “tendencionist” i danas će staviti ruku u vatru da ni “Mojsije” nije drugo do alegorija “stoljeća, sedmog”. I neće pogriješiti. Činjenica je da rečeni Silvije u tom našem nenarodnom “stoljeću, devetnaestom” nije mogao kod kuće dobiti posla nego je, politički nepoćudan, bio prisiljen tezgariti uokolo praktički čitavog svog vijeka, a umro je kad je trebao biti u naponu snage; rekao bih, od nesretnog tumora na mjehuru.

To, da je Silvije čitao Darwina, notorna je činjenica. Za Marxa nisam pronašao potvrde. Sva je prilika da jest.  Za ostale bradonje nisam je ni tražio.

Sama patetičnost Strahimirova impozantnog imena, osim mene, čini se, nije zaintrigirala nikoga.

Stojim, dakle, pred praznim listom kompjutora. Red mi je krenuti ispočetka, kao u onom bradatom vicu:

Perica: “Silvije Strahimir… Silvije Strahimir Kranjčević rođen je…”

Učitelj: “Rođen, umro i pokopan. Nego, reci nam, Perice, po čemu ga pamtimo!”

Toliko često ponavljan refren: “I mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati” zajedljiva je primjedba i kletva. Mogla bi se tretirati i kao Jehovino zlurado veselje nad novim padom “istočnog grješnika”: “Al jao tebi što si želio.” Kranjčevićev Mojsije  ̶  koji je svojim neospornim pregovaračkim sposobnostima uspio uvjeriti Jehovu da njegove interese pretpostavi “misirskima” (unatoč argumentu: “O stvore moj?! A zašto da bih ja/ Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!” te da izvede “narod… njegov” iz “ropstva, zlopatna”  ̶  past će, dakle, žrtvom sumnje u vlastite ideale. Da su Silvije i Mojsije pažljivije čitali Marxa, saznali bi kako revolucionarni vođe ni za živu glavu ne smiju posumnjati u vlastite ideale, ma kakvi oni bili … jer ih njihovi sljedbenici, ionako, ne slijede zbog ideala koliko zbog karizme, to jest čvrstih i nepokolebljivih uvjerenja. Neodlučan vođa i prorok, u pravilu je mrtav vođa i još mrtviji prorok. Moglo bi se reći i to da Mojsije ovdje pada simboličnom (pars pro toto) žrtvom cijelog nauma. Izdali su ga, i leđa mu metonimijski okrenuli (a stvarno i ostatak stražnjeg dijela tijela: zatiljak, pete…) upravo oni radi kojih je sve i započeo. Narod. Kao da prorokov pad nije, ujedno, i njihov poraz. Jehova je oprao ruke i prepustio zajednici da obavi prljavi posao egzekucije nad Mojsijem, čija krivnja nije “tragička krivnja” ̶  jer je “okrivljeni pri izvršenju zlodjela, prisilnog svođenja naroda slobodi, bio pri punoj svijesti”. (“I tko je tebi pravo podao/ Slobodi da nas vodiš silovno/ Po svojoj volji – ko na uzici…”)  ̶  i… njegova krivnja jest “sinegdohalna”, kao što napomenuh. Ali to mu nije uzeto kao olakotna okolnost pri izricanju kazne. Sounds familiar?

A možda i nije baš sasvim tako. Plemena i narodi gotovo u pravilu prebrode prijetnje vlastitom opstanku. Izvuku se, prije svega, zato što imaju bogatstvo najrazličitijih resursa, kadrovskih i… ostalih. Jednostavno, izlizanog ideologa zamijene novim. Narod je konstanta, vođe su potrošna roba. Premda kadikad imamo pogrešnu predodžbu, da su ideolozi svrha plemenskom postojanju. Ne znam čija je zasluga taj dojam!?

Mrgud: “Ima li još puno, Papa Štrumf?!”

Papa Štrumf: “Samo što nismo… još četrdeset godina.”

“Ne treba, onda, čuditi što su nestašni učenici sagradili zlatno tele istog trena kad je učitelj napustio učionicu radi odlaska na razgovor kod direktora. Pa nisu baš sva bića ljudskog mravinjaka stvorena i predviđena da predaju etiku! Ali vlast ih mora, mrkvom i bičem, držati u pokornosti. Naročito one koji predaju etiku.

Za razliku od Kranjčevićeve poetske stilizacije biblijskog događaja, koju baš i ne bismo mogli nazvati hepi-endom, stvarni je prorok doskočio izdaji u vlastitim redovima. I ne samo to. Žrtvovao je čitavu generaciju u ime ideološke čistoće budućih naraštaja. Opće je poznato da je Mojsije četrdeset godina povlačio izraelski narod po žednom pustinjskom pijesku s jednom i jedinom svrhom: da umre i posljednja jedinka koja je u sebi nosila ropsko iskustvo “misirskih lonaca”. U Zemlju Kanaansku, navodno, nije ušao baš nitko od njih, pa ni sam prorok. Dosljedan vlastitom načelu, predao je štafetnu palicu prije ulaska. Tako kaže priča. Ako ne laže. Stvarni je Mojsije, dakle, doskočio božanskoj kletvi, čime je osmislio i demantirao proreknuti besmisao vlastitog skončanja. Kad već nije mogao popraviti pokvarenog pojedinca, promijenio je narod i neutralizirao Jehovino prokletstvo”, razmišljam tako čitajući Kranjčevića. Kao ni Silvije, ni ja nisam “filozof” po vokaciji, ali glava mi služi za razmišljanje. To je još jedan od razloga zbog kojih mi je Strahimir simpatičan. Pored toga što je bio poetski genij.

 “I kakve sad veze imaju Štrumfovi i Zekoslav Mrkva s Kranjčevićem!?” upitat ćete vi mene. “Nikakve”, odgovorit ću vam pa nastaviti: “Ali se pitam, zašto mi, onda, upravo oni padaju na pamet dok čitam `Mojsija`!?” Vraćam se opet na neke bradate ljude. Ne, nužno, na Papa Štrumfa.

[1] U tekstu će se često pojavljivati oblici riječi „bradat“. Taj pridjev će ponekad označivati utjecaje različitih osoba – mahom bradatih – na Kranjčevića… koji nije bio bradat. Češće sam , ipak, riječ „bradat“  koristio za postizanje „situacijske komike“. 

[2] Na spomen „bradatog Mojsija“ ne mogu a da ne prasnem u smijeh, prisjećajući se filma Ten Commandments – „Deset zapovijedi“ (Cecil B. De Mille, 1956.) u kojem su režiser, navedeni Cecil B.D.M. i glumac Charlton Heston potpuno izgubili kontrolu nad bradom glavnog lika koja se, do kraja filma, prometnula u samoživuću monstruoznu  grotesknu  instalaciju, prijeteći da proguta Hestona i svih Deset zapovijedi.