Nemam ni najneznatniju ideju o tome, koja je praktična svrha mojeg boravka na “Fenjeru“. Svi ostali članovi brodske posade imaju odgovarajuće stručno obrazovanje; prošli su sito i rešeto dokazivanja besprijekornosti svog zdravstvenog stanja; desetke godina proveli su po različitim tipovima simulatora; i sve to u doba kad izolacijski KonvexR još uopće nije ni bio sintetiziran. Divim se njihovoj posvećenosti, ali … šta ovdje radi jedan vječiti docent s Katedre za staru povijest? Službeno obrazloženje “Svemirske agencije“, kako me moji mediteranski korijeni preporučuju kao prikladnu osobu za misiju putovanja kroz Sunčevu koronu, nikome niti ne spominjem. Ne protivim se izboru. Sad – u doba prve starosti – kad sam obavio život i kad srž mog bića nezaustavljivo kopni, ima li išta logičnije nego otići i sjediniti se sa svojim stvoriteljem; poput kukca sagorjeti na vrelini njegove stijenke; vratiti se vlastitom iskonu.

Užurbanost mojih suputnika, neposredno prije uplovljavanja u Sunčevu koronu, upućivala je na osjetljivu fazu misije. A onda su članovi posade – svi zajedno – neosjetljivo pokupili svoje krpice, utovarili vlastita dupeta u modul za bijeg i brzinom metka, bez pozdrava, zbrisali s “Fenjera“ put majčice Zemlje. Tim bolje; samo vi bježite. Sretan vam put. Barem više ne moram trpjeti vaše – što sućutne, što omalovažavajuće – blagoteleće poglede. Mogu se u potpunosti posvetiti svrsi svoje misije; misije u koju ste vi ulupali milijarde, ne znajući ni približno šta uistinu želite njome postići. Ili ste, možda, mislili da znate. Ja se sad moram ozbiljno usredotočiti; jer … ja znam! No, o tom – potom. Nakon svega više mi nije teško pretpostaviti da je moja praktična “fenjerska“ funkcija od početka bila zamišljena kao bastard između rezus makakija, crvenotrbušnog vodenjaka i Drosophilae Melanogaster; dakle, na razini prvih bioaustronautičkih letača: onih za koje nije, nužno, bio predviđen povratak kući. Lagao bih kad bih rekao da mi to laska. Možda sam, ipak, trebao provjeriti koliko sjedala ima onaj “bježeći“ modul. No, sad sam tu … pa neka zabava počne!

Gledajući pojednostavljene obavijesne priloge što mi ih servira središnje brodsko računalo, spoznajem da je (S)olar (O)rbital (L)antern – tako računalo službeno naziva moju letjelicu – sretno uplovio u mjehur divovske Sunčeve korone. Na svojoj tjelesnoj razini ja ništa od toga ne osjećam, ali zato na spoznajnoj razini … osjećam još i manje. Ako vam netko kaže da ste uronjeni u ocean kipuće vode, imat ćete nekakvu bolno-iskustvenu spoznaju. Ako vam isti taj netko, naprotiv, kaže da vas okružuje napol plinovita plazma na temepraturi od deset milijuna kelvina … ravnodušno ćete slegnuti ramenima. S razočaranjem zaključujem kako “Fenjerovo“ središnje računalo nema ni Hallovo purpurno “oko“ niti Hallov sedativno-morbidni glas; a kamoli SIRI-in erotični šarm. Štedjelo se … na makakiju. Nije mi teško pretpostaviti da se moji poslodavci sad već naveliko hvastaju time što je Čovjek – nakon “malenih velikih“ koraka po satelitu Mjesecu i planetu Marsu – nogom stupio i na jednu od zvijezda; što uopće nije istina jer ja sam još uvijek, brat bratu, tek zericu manje od tisuću kilometara udaljen od Sunčeve kronosfere. A oni tamo, na Zemlji, nemaju ni približnu predodžbu o tome, nalazimo li se “Fenjer“ i ja ovog trenutka u prvom ili u četvrtom agregatnom stanju.

Moje središnje brodsko računalo – odsad ću ga zvati Štijef, da skratim priču – signalizira mi kako je temperatura plinova u okolici “Fenjera“ pala na osam … evo, sad već i na sedam milijuna kelvina. Kad Čovjek-Makaki stvarno “zakorači“ na površinu Sunca, ta će temperatura spasti na ciglih … jedan milijunčić. Morat ću početi razmišljati o tome da uključim centralno grijanje; ukoliko ga imam. Prozore, na primjer, nemam; tako da se ne mogu diviti Sunčevim blagim krajobrazima ni slikati solarne pejzaže. Štefek mi, istina, nudi svojevrsnu vizualizaciju okolnog prostora, zasnovanu na transponiranju detektiranih zračenja u koloristički spektar; ali te blistave gvalje sve su, samo ne krajobrazi. Isto kao što je i “Fenjer“ sve … samo ne fenjer. Najviše je nalik oblutku kamena plovućca. Na moj ushit, spužvasti KonvexR zasad neočekivano dobro podnosi ovdašnje ekstremne uvjete. Pri zemaljskim simulacijama to mu baš i nije redovito polazilo za rukom. Znanost i inženjerija na djelu; hvala im!

Konferencija za tisak vjerojatno je već završena. Populacija je dobila dozu nadnacionalnog ponosa pa će, sita i namirena (ne i sita svega, kao što je to uobičajeno) malo olabaviti sa svojim klimatološkim klimanjima i, na neko vrijeme, ostaviti elitu da neopterećeno premeće svoje škude; udišući, pritom, “čarlija“ iz zarolanih banknota. Eh, šta ti je Raj na Zemlji! Da su mi ovdje ostavili koju … banknotu, mogao sam i ja sad imati Raj na Suncu! Ali, nećeš ti raja … za pušioničara!

…

Drijemajući, odsutno buljim u Štefekov zaslon, moje jedino sučelje s bilo kim ili s bilo čim. U stanju smrtne dosade pokušavam među vizualiziranim gvaljama kaosa koji me okružuje naslutiti neki prepoznatljiv uzorak. Kao u igri s oblacima, nastojim ugledati ovcu, srce, konja … ili golu ženu. Bez rezultata, iscrpljen odustajem.

“Pssssssstt“, začujem. Panično iskočim iz cockpita i počnem se, nekontrolirano poput somnambula, osvrtati po stijenama komandnog mosta letjelice; pitajući se, je li negdje procurilo. Kao da bih tad još bio živ. “Psst … ovdje sam“, zaškripi iz Štijefovog smjera poput žestoke distorzije na bas-zvučnicima razglasa. Pokušam ponovno pretražiti zaslon računala, nastojeći ovoga puta defokusirati svoj pogled; nalik vožnji kroz maglu s oborenim svjetlima. Pri dnu blještavobijelog četverokuta počne se pomaljati znatno formiranija zlatno žuta gvalja, tu i tamo okružena tankim bakrenastim nitima. Pojačam filtre do maksimuma.

“Zar si ćorav!?“ dopre do mene prigušen, hrapav bas.

“To si ti … Štefek?“ nesigurno zaustim, osjećajući u dubini duše sav idiotizam vlastitog pitanja. Zvučnik mi, škripeći, odgovori: “Ja sam demiurg Kefri … a ti si ćoravi Štijef.“ “Ahaaaa … ti si govnovalj“, s olakšanjem zaključim – prepoznavajući pilaste insektne nožice oko masivnog kuglastog trupa – pa se, odmah zatim, ispravim: “Kotrljan, u stvari, a Štijef je moje brodsko računalo … da prostiš.“

“Što radiš ovdje, Čovječe!? Ne znaš li da je boravak na Suncu tvojem soju strogo zabranjen?“ rascijepljeno zakriješti razglas.

“Prvi glas“, spontano odvalim.

“Ako te vide Horus, Apis ili Anubis … nema ti spasa“, nastavi stvor zabrinuto.

“To je upravo ono“, nadovežem se, “o čemu bih s tobom želio detaljnije porazgovarati; to jest, o mojem spasu.“

Istog trena Štefekov zaslon prekriju brojne bauljajuće gvalje, a razglas bolno zaškripi distorzijama na svim hercima frekvencijske tonske skale. Izvješten u fotošopiranju transponiranih radijacijskih prikaza, bez teškoća razaznajem primjerke životinjskog carstva staroegipatske božanske hijerarhije. Iz nekog neobjašnjivog razloga, vidim ih samo plošno; dok mi se bića okrenuta profilom pretvaraju u okomite bakrenaste niti, oko kojih svjetluca plavičasta aura svijeće na izdisaju. Zvukovi koji od njih tad dopiru stišavaju se i izobličuju, kao kad slušate loše ugođenu radijsku postaju. (Posljednja primjedba namijenjena je samo reliktima koji još pamte čari ručnog pretraživanja).

Čini mi se da sam upao u dvoranu za sjednice svojevrsnog Sunčevog House of Commons-a. Za govornicom stoji ogroman, uspjenjen bik, oslonjen o pult svojom mišićavom desnicom; dok lijevim prednjim papkom – sugestivno prijeteći – ruje po podu, izgovarajući ritmičnu mantru: “U početku svijeta postojaše Ptah. On stvori Atuma. Iz ništavila univerzuma ustade Atum …“ I tad Apis – jer to bijaše on – biva prekinut zaglušnim protestnim zvižducima protivničkog kluba zastupnika: “Fijuuuuu … fuuuuć, glupane rogati! Kakvi bezvezni Ptah!? Atum je sam sebe stvorio!“ Ovaj ispad izazove burnu reakciju goveda iz tabora u medenkastim trikoima, na čijim se grudima ponosno koči natpis Cattle United. Uglavnom … sve već viđeno.

Sad sam u tolikoj mjeri ovladao Štijefovom napravom, da mogu neprimijećen brauzati po različitim lokacijama Sunčeva tla. Uz to hvatam i signale njihovih televizijskih programa. Upravo gledam emisiju za djecu i mladež, u kojoj se prepričavaju općepoznati temeljni mitovi sunčevske nacionalne povijesti:

Iz primordijalnog oceana magme izranja “otok postanka“. Polubogovi-divovi pripremaju gnijezdo za božanskog sokola. Zaplet počinje kad nalokani, razvratni bog Hapy, greškom ili ne (u stvari strelicom, a ne greškom) napuca svetog sokola i okrene ga na ražnju. Zatekne se ovdje, igrom sudbine, i jedan jastreb kojem polubogovi objasne situaciju, u kojoj je pod znak pitanja dovedena budućnost još nepostojeće nacionalne zajednice. S oštrim srpom pod očerupanim vratom, on prihvaća dragovoljnu suradnju. Na sugestivno pitanje polubogova: “Tko si ti, herojska ptico?“ spremno odgovara: “Ja sam jastreb Đuro!“ No, dobro hajde, čovjeku … ptici potrebno je neko vrijeme da se navikne na svoj novi identitet. I, stvarno, nakon tog nekog vremena, Đuro je toliko obviknuo na sokolski habitus, da je svoje rodno jastrebstvo u potpunosti izbrisao iz memorije. A u ornitološkoj teoriji i praksi, glede podrijetla vrsta, došlo je do značajnih terminoloških izmjena. Blago razočaran, zaključujem kako standardna mitska inačica – predviđena za službenu uporabu nas Zemljana – ni približno ne odgovara stvarnom stanju stvari. Sujetni bogovi žele nam se, očito je, prikazati u ispeglanom izdanju. Njihova slabost naša je prednost.

Na programu “18+“ gledam Ištarin silazak u svijet mrtvih; najbanalniji tvrdi pornić, u kojem nema ni natruha alegoriji ili profinjenom simbolizmu zemaljskih arhejskih spjevova. Taj duhovni sloj stvorili smo, dakle, mi – Ljudi; dok naši božanski nebeski uzori nisu drugo do priglupi, površni, sebeljubivi, licemjerni prostaci.

“Hajde da se našalim s njima“, nestašno odlučim. Uključim se u prostor Apisovih odaja, u kojima plemenito govedo upravo odmara, uspuhano od napora parlamentarne bitke. “Apise“, dahnem kroz nabore paravana, “eno ti Horus zavodi kravu u tvojoj vlastitoj staji. Zar ćeš dopustiti ptici da naskakuje na Hator i nabija ti rogove!?“

“Muuuu!“ zaurla obeznanjeno divovska neman i – kližući papcima po ulaštenom tlu – odjuri, visoko uzdignuta repa.

Držeći se za trbuh od smijeha, uključim se u odaje svetog ibisa koji upravo radi na sređivanju sjedničnog zapisnika.“Tote“, zacvrkućem kroz poluotvoren prozor, “ … ili ti, možda, i nisi Tot!? Eno pavijana, crvenog šupka, kako na sav glas ori glavnim trgom da je on – i samo on – jedini pravi Tot; a ti da si posrana ptica!“ U nastupu krize identiteta ibis se sruši nauznak, a oči mu se prevrnu u hipnotičke zavojnice rotirajućih optičkih iluzija.

“Pssst“, javi mi se iznebuha Štijef … naime, Kefri. “Htio si sa mnom porazgovarati o svojem spasu?“ neodlučno izusti, očekujući moju oduševljenu reakciju. Budući da je ushit  izostao, govnovalj potišteno nastavi: “Pa, evo … malo sam lobirao po Parlamentu i uspio sam usuglasiti naša službena sunčevska stajališta.“ Ja i dalje šutim kao zaliven, puštajući da mu hitin pucketa na laganoj vatrici.

“Aklamacijom je podržano mišljenje kako mi tebi ne smijemo dozvoliti da vrijeđaš i ruglu izvrgavaš naše najznatnije sinove … svetinje“, zaključi Kefri, ponosan na iskazanu odlučnost. “I onda, šta namjeravate poduzeti u vezi s tom vašom … aklamacijom?“ posprdno ga upitam. S druge strane žice – aj`mo tako reći – do mene dopru zvuci prigušenog bijesa jednog dvometarskog insekta. Vjerujte mi, to ne želite čuti.

“Istu ovakvu šaradu nedavno nam je priredio jedan drugi Čovjek – Ehnaton … Akenaton, tako se nekako zvao“, provali iz govnovalja poput bujice. “Doplovio je svemirskim brodom u heliosferu i razorio čitav naš vrijednosni sustav. Zamisli samo, rekao nam je da smo mi, ovdašnji bogovi, bezvezni šupci, a on … da će nas jednim jedinim dekretom sve poskidati sa zemaljskog pijedestala!? Na jedvite jade oporavili smo se od toga zla i … evo sad tebe! Vi, Ljudi … opasan ste soj. Stoga zahtijevamo …“

“Ta, ta, taaaa“, prekinem ga.

“I stoga vas … molimo“, nerado se ispravi kotrljan, “da više nikako ne dolazite na Sunce. Kao zalog dobre volje, mi ćemo sad poslati jednu protuberancu koja će tvoj brod osloboditi mjehura korone i odbaciti ga u Venerinu orbitu. Odatle ćeš se – nakon nekoliko krugova zamaha – vratiti na svoj planet, onako kako si k nama i doputovao.“

“Hvala, Kefri … ti si dobar momak“, mirno odgovorim. “Izgradit ću mastabu na gnojnici u Vrapču, samo tebi u čast … Ipak, ne mogu se oteti dojmu da nakon svakog našeg dolaska na Sunce vaš vrijednosni sustav postaje sve bolji i napredniji. Ciao, Bello!“

…

Po sretnom prispijeću na Zemlju, priređen mi je veličanstven doček. Neugodno iznenađeni, poslodavci moj neočekivani i još manje željeni povratak kući opisuju kao gigantski trijumf ljudskog tehnološkog genija. Istovremeno, podvrgnut sam iznimno neugodnim obavijesnim razgovorima. Uporno tvrdim da ne znam kako sam se izvukao iz korone: “Ispaljen slučajnom protuberancom … valjda.“ Na stoput ponovljeno pitanje, šta sam vidio tamo na Suncu, spremno odgovaram: “Plazmu.“ Otad mi je zapriječen svaki spontani kontakt s vanjskim svijetom. Svoje službene izjave dajem uživo – na konferencijama za tisak – čitajući tekstove s “blesimetra“; testisa preventivno prispojenih na elektrode. Jedini trenuci slobode ostali su mi snovi. U njima s Ehnatonom udičarim ili kartamo belu; ukoliko se ne provodim u šarmantnijem društvu … njegove supruge.