“Nije preostalo ništa … ama baš ništa“, mrmlja si u bradu starac u šlafroku, papučama i posvemašnjem duševnom rastrojstvu. Na zaslonu televizora ispred njega teče izravan prijenos prvog “bliskog susreta treće vrste“. Starčev pogled bludi po ulaštenim staklima vitrina; po nanizanim hrptovima knjiga; po divovskoj zlatnoj kovanici s likom Alfreda Nobela. Na koljenima mu, drhtavom rukom ispisan, komadić papira.

Međuzvjezdani svemirski brod polagano se i precizno spušta na iksom označeno sletište.

“Eulerov teorem, Avogadrov broj i Napierov logaritam … Grahamov zakon, Fibonaccijev niz i Planckova konstanta … teorem … zakon … konstanta“, premeće starac odsutno jezikom po suhim, vrelim ustima. Zatim odlučno podigne pištolj, prisloni ga uza sljepoočnicu i povuče oroz.

Sin uleti u sobu i, očajan, klekne pored mrtvog tijela. Na parketu ugleda savijen papir. Podigne ga i glasno pročita: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“

Sin podigne pogled prema zaslonu. Iz svemirskog broda izlaze dvije osobe. Jedna od njih – ona viša – vrlo je nalik stricu Bartolu; ona niža … susjedi Marti.