M. Ergović i F. Šovagović u predstavi “Pijesak i pjena”

Kolegice i kolege koji su, kao i ja, sedamdesetih godina kod Kaštelana slušali `teoriju književnosti` sa sjetom će se nasmiješiti čitajući riječi iz naslova…

No krenimo od početka:

Na književnoj pozornici Jure Kaštelan je djelovao duže od pola stoljeća (1935-1990). Čini se da je svoju prvu pjesmu Prvi grozd objelodanio u Omladini 1935/36., broj 2. Njegova prva tiskana knjiga bila je Crveni konj (vlastita naklada,1940.). Starojugoslavenska policija zaplijenila je i uništila čitavu nakladu, izuzev nekoliko primjeraka. Iako mu je prvo djelo bilo politički nepodobno, njegovo književno stvaralaštvo, posebice nakon 1945. godine, bilo je izrazito politički podobno, što je – nesumnjivo – utjecalo na masovnost njegove javne recepcije (tiskanje sabranih, odnosno izabranih djela /Stamać, Donat/, utemeljenje nagrade koja nosi njegovo ime, održavanje znanstvenog skupa o njegovu opusu, njegovo uvrštavanje u tematske antologije te prevođenje njegovih djela na strane jezike).

Jure Kaštelan je pisao i drame – poetski intonirane dijaloge (Pijesak i pjena /1958./ i Prazor /1972./ izvođen kao Prizor s pticom) s obilježjima antidrame.

Kosta Spaić je u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas G.D.K. Gavella) krajem `58. postavio Pijesak i pjenu (Komad: Igre i dijalog s nepoznatim. Igrali su: Mia Oremović, Fabijan Šovagović, Vesna Starčević, Mato Ergović, Semka Sokolović…). Podatak nisam morao tražiti u literaturi. Fotografije neobičnih scena, iz ladice moje kućne vitrine, oduvijek su imale dozu mističnosti… otklona. A naslov Pijesak i pjena i danas mi slinom puni usta i maštu. Bile su te fotografije – onako dehumanizirane i obestvarene u postavi, masno-crne i sive – dječjim prstićima pomalo zastrašujuće, ali dragocjeno iskustvo, kao priprema za modernističke inovativne predstave članova kultnog postgavelijanskog `Zagrebačkog redateljskog kartela` – (Božidar Violić: P.Weiss – Mockinpott /`73./… ili, na primjer, Georgij Žorž Pāro: M.Matković – Heraklo /`77./, B.Brecht – Eduard II. /`71./ , M.Krleža – Kristofor K. /`72./…) – koje su pred njega tek imale nahrupiti.

S bibličarom, prof. dr. Bonaventurom Dudom, Kaštelan je uredio, dijelom i preveo, kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku (Stvarnost 1968.). Sam o tome piše: Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja…

Ne može biti točnije, no sjećam se da je za mene, u vrijeme mentalnog dozrijevanja, ta Kaštelanova aktivnost predstavljala nemalo iznenađenje, neovisno o njegovoj klasičnoj naobrazbi (od 1930. do 1936. bio je pitomac Dijecezanskog sjemeništa u Splitu). Samo beskompromisna i neustrašiva osoba – unatoč svem` svojem neospornom književnom i javnom ugledu i političkoj podobnosti – mogla si je u to doba dopustiti takav „izlet“.

Prevodio je (pjesme) sa češkog, grčkog, francuskog, makedonskog, ruskog, španjolskog i talijanskog jezika. Pisao je znanstvene monografije, eseje studije (o A.G.Matošu i A.B.Šimiću, npr.) i članke. Uredio je niz izdanja hrvatskih pjesnika. Od 1956. do 1958. godine bio je lektor hrvatskoga jezika na pariškoj „Sorboni“ (fr.Sorbonne). U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu, danas dramaturginju i dramatičarku.

Ali sve u svemu, i prije svega, bio je Pjesnik.

Dodao bih… i sveučilišni profesor (između ostalog, i šef Katedre za Teoriju književnosti Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je mjestu i umirovljen 1980. godine, a po njegovom vlastitom izboru, naslijedio ga je dr. Ante Stamać).

Jednom prigodom zatekao sam se u Kaštelanovom kabinetu na Sveučilištu. Jesam li trebao potpis ili konzultaciju za ispit, ne sjećam se više. Uglavnom, tijekom razgovora profesor je nakratko morao izaći. Nekoliko minuta ostao sam posve sȃm. Na radnom stolu nalazili su se rukom ispisani papiri s nabačenim mislima, stihovima, idejama: napisano, križano, ispravljano. Bio sam svjestan čudesne neobičnosti situacije. Kao da sam ušao u pjesnikovu svijest, s mogućnošću da na materijalu koji osim mene nitko nikada nije vidio (a možda i neće) – proniknem u Kaštelanov način razmišljanja i stvaranja. Nešto svetogrdno, zabranjeno… intimno. Razumije se, nije mi palo ni na pamet da išta od toga zapisujem ili, ne daj Bože, ponesem! Samo sam preletio pogledom i… zaboravio. Ostala je uspomena koja mi i danas – četrdeset godina kasnije – uzburka krv. Neka vrsta ukradene, nezaslužene bliskosti s legendom. Da… s legendom, jer ne treba zaboraviti da je većina stihova koje sam naizust naučio u osnovnoj školi bila upravo Kaštelanova. To mi se jasno „ukazalo“ i sad, dok sam ovlaš prolijetao kroz njegov poetski opus. Dovoljno je bilo pročitati nekoliko riječi, ostalo je nailazilo sāmo; uglavnom iz onog dijela koji „nećete naći u današnjim čitankama“.

Kad smo već kod toga… naša je `legenda` vozila starog `fićeka`, na kojem su se vrata otvarala prema naprijed… i bila povezana špagom, da se u vožnji ne bi spontano otvorila. (To je autentično svjedočanstvo mojeg brata Tomislava, kojega je – zajedno s kolegicom Barbarom – profesor, nakon apsolventske večere, vozio sa Cmroka na Trg).

No vratimo se početku priče (Kaštelana – Pjesnika velikodušno prepuštam vama). Napomenut ću jedino da, po snazi pjesničke ekspresije, „Tifusari“ u mojoj svijesti stoje čvrsto uz bok Goranovoj „Jami“… ali kao posve samosvojan poetski svijet.

Stihovi „Vijavica. Vjetar vije./ Čovjeka ni vuka nije“ zauvijek će – i u svim budućim izdanjima „teorija književnosti“ – ostati pokaznim primjerom za aliteraciju (ad littera „v“), uz Nazorovo „cvrčanje“ i Preradovićevo „zvečanje“ jezika roda našega… kao i uz Matoševa „monotona (…) zvona bona“ ili Vidrićevo „A oko` u okol skaču satiri…“ za asonancu. Neloše društvo… zar ne?

A ono, iz naslova: „Vidite, ti njegovi… nemiri…“ – izgovoreno karakterističnim otegnutim, blago nazalnim Kaštelanovim timbrom (na Filozofskom fakultetu, vjerojatno u „sedmici“ /predavaonica/) ostavši visjeti u zraku – trebalo je, u stvari, glasiti:

„Vidite, ti njegovi nemiri doveli su do toga da Verlaine puca u Rimbauda.“

Ali naš se Pjesnik, pred dvoranom punom studentarije, u tom trenu sjetio nečega puno važnijega od Verlainea, Rimbauda i svih nas… pa je privremeno bio odlutao u sasvim druge – nama nedohvatljive sfere.

Izvori:

• Kaštelan, Jure. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.

• com/jurekastelan.htm

• hr/predstave/arhiva predstava/pijesak-i-pjena

• Marko Babić: Recepcija književnog opusa Jure Kaštelana /Croatica XXX – 49-50, Zagreb

Pristupljeno 9.10.2022.