Šestim prstom desne ruke
na pročelju ništavila
crtaš svoju polovicu neba,
tlocrt tvarnog sakramenta smrti.
Zrcaljenjem uzničiš shizofreno sunce
što dječjom kosom okrunjeno
krnjavo se smije
(gòre, gòre male duše
za miris tamjana i bijeli dim).
Sin zore, jutronoša,
ejakulira vrijeme na pergament neba.
U kužnim naborima idolopoklonske kože
mrijeste se krvavocrne rane
pod kojima bubri mlaki gnoj,
i srebro,
i ja.
(O, gòre, gòre male duše.)
S početka bijaše ništa.
I ništa bijaše punina bitka,
Evin vaginalni iscjedak.
5 komentara za "Jutronoša"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.