Američka pjesnikinja,GWENDOLYN BROOKS koja je ušla u povijest kao prvi crni dobitnik
Pulicerove nagrade, umrla je 2000. god.u Čikagu u 84. godini.
Američka pjesnikinja bila je širom svijeta poznata po poeziji kojom
je podsticala razumijevanje crnačke kulture. Istovremeno, tvrdila
je da je osjećanje pripadnosti ključ za postizanje unutarnjeg
mira.
Temama koje je obrađivala – siromaštvo, rasizam i drugi problemi
crnaca u Americi -GWENDOLYN BROOKS probila je barijere i utrla
put budućim generacijama crnih književnika.
Gvendolin Bruks je Pulicerovu nagradu dobila 1949. godine, za
drugu zbirku pjesama “Eni Alen”. Napisala je na stotine
pjesama i više od 20 knjiga.

Ja čuvam svoj med i držim svoj kruh
U malenim teglama i ormarićima moje volje.
Obilježavam čitko i svakoj bravi i poklopcu
Zapovijedam: Izdrži dok se ne vratim iz pakla.
Jako sam gladna. Nedovršena sam.
I niko mi ne može ponuditi drugu riječ do Čekaj,
Slabašno svjetlo. Moj pogled je fokusiran;
Nadajući se da ću se, kada se đavolji dani moje boli
Iscrpe do posljednje kapi i ostane samo talog i ja nastavim
Na onakvim nogama kakve su mi date, sa takvim srcem
Kakvo mogu savladati, sjetiti da pođem kući,
Moj ukus neće postati neosjetljiv
Za med i kruh, koje bi stara čistota mogla voljeti.

A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom;
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu;
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim ogrtačem nenadanja,
I ništa ne moram raditi i sretna sam…
I kad ponedjeljak ne bi trebao doći
Kad to zaboraviš kažem…

I kako si psovao kad bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zazvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
U jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slijevali jedno u drugo…

Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio…

GWENDOLYN BROOKS